Brexit naš svagdašnji

Nedavna karikatura iz Financial Timesa prikazivala je dvojicu muškaraca s aktovkama, od kojih je jedan potišteno drugom objašnjavao svoj izbor zanimanja. “I moj je otac bio pregovarač o Brexitu”, kaže, “baš kao i njegov prije njega.” Julian Popov pak predviđa da će pregovori o odgodi Brexita postati ritual i tradicija bez dubljeg značenja i u 22. stoljeću:

O čemu se, zapravo, radi? Zasto taj proces traje vec tri i pol godine?

Ono što zamagljuje Brexit i čini ga vrlo konfliktnim su dva problema. Prvi problem je izvršenje referendumske volje birača. Preuzimanje vise kontrole i samostalnosti od Brisela istovremeno nosi i troskove. Trazenje tog osjetljivog balansa uz zadovoljavanje rezultata referenduma je vrlo skakljiv proces. Kontrolu nad tim procesom rado bi imala i vlada i parlament, a mozda i sami biraci ponovno na referendumu. S tim je usko povezan i drugi problem, odnosno, uredenje granice na irskom otoku, tj. kopnene granice između Europske Unije i Ujedinjenog Kraljevstva. Strogi granični režim bi teško pogodio Sjevernu Irsku, a ne moze ga se zaobici ako London namjerava uistinu smisleno izaci iz EU-a, postujuci rezultat referenduma.

Demokracija – prvi problem

Prvi problem Brexita je jedan od osnovnih problema demokracije. Tko ima zadnju riječ? Koliko ta zadnja riječ traje? I tko nadzire nadzornike? Kad je bivši premijer David Cameron raspisao referendum kojim bi sâmi birači u lipnju 2016. izravno odlučili žele li da Ujedinjeno Kraljevstvo izađe iz Europske Unije, pitanje je bilo vrlo jednostavno postavljeno, a odgovor je glasio: da ili ne. (Za razliku od hrvatskog referenduma 1991., na kojem su bila dva listića i toliko komplicirano pitanje da se predsjednik drzave morao zasebno obraćati putem televizije objašnjavajući što ono, zapravo, znači). Uz velike razlike po regijama, birači su odlučili jednostavnom većinom 52-48 da žele napustanje članstva Unije.

No sva kratkoća tog pitanja i odgovora postala je ujedno i veliki problem, vrući kesten prebačen u ruke Therese May, premijerke izabrane unutar Konzervativne stranke nakon Cameronove ostavke i odlaska u polumirovinu. Feministi su primijetili da Brexit zrcali život: muškarci, otišavši na pecanje, svoj nered ostavljaju na brigu ženama. Nered je prouzročilo kratko pitanje dugo tri i pol godine: izlazak iz članstva EU složen je proces, a UK je čvrsto trgovinski i životno povezana s Europom, pogotovo Irskom, Francuskom i Nizozemskom. Taj odnos će valjati urediti. Što točno demokratska većina želi?

Take back control bio je čest slogan u kampanji. Polazeći od pretpostavke da vecina za svoju zemlju želi više slobode odlučivanja, samostalnosti i suvereniteta nego što je imala kao članica EU, to bi značilo da UK s ostatkom zemalja EU ne može ostati ni u carinskoj uniji (slobodna trgovina bez carine između zemalja, zajedničke carine prema ostalima) ni u zajedničkom tržištu (nema carine između zemalja, ali ni drugih prepreka slobodi kretanja ljudi i proizvoda, poput dozvola za rad ili boravak, ili različitih standarda u proizvodima itd.). Naime, ostane li UK nakon Brexita kao nečlanica EU-a u carinskoj uniji ili kao dio zajedničkog tržišta, imalo bi ne više, nego još manje slobode i samostalnosti nego prije. Razlog tome je da bi u takvoj situaciji UK jednostavno bez pogovora moralo primjenjivati pravila i propise donesene u Briselu. Ranije, kao članica, a pogotovo kao velika i važna zemlja, Ujedinjeno Kraljevstvo imalo je pravo (su)odlučivanja o svemu, pravo veta u Europskom vijeću itd. Dakle, ostanak u zajedničkom tržištu ili carinska unija ne dolaze u obzir. Jasno, uvođenje carina, različiti standardi zajedničkog tržišta (poput kvalitete prehrambenih proizvoda, što je dopušteno a što ne) stvarat će probleme i trenje gospodarstvu. To bi svi izbjegli, tj. voljeli bi to both have their cake and eat it. Naravno, to je velika žrtva i trošak za koji je upitno bi li ga glasači za izlazak, tzv. leavers-i, bili spremni progutati – ili bi ipak odustali od maksimalnog cilja izlaska iz Unije kad bi ga bili svjesni. I kako bismo uopće to znali?

Ministrica unutarnjih poslova Patel s velikim zadovoljstvom najavljuje “konačno” ukidanje slobode kretanja između EU i UK “jednom i zauvijek” kao svoj osobni cilj. Na takvim slobodama, koje prevladavaju prepreke toku ljudi i dobara, zasniva se zajedničko tržište.

Nepoznanica što točno demokratska većina želi nametnula je pitanje tko će protumačiti “volju naroda.” Prvi veliki sukob odvijao se između vlade i parlamenta. Treba li vlada kao izvršna vlast dalje sâma preuzeti stvari u svoje ruke, ispregovarati izlazak iz EU-a i tako izvršiti volju naroda kako ona misli da je najbolje? Ili je na parlamentu kao zakonodavnoj vlasti, predstavnicima naroda i kontroloru vlade, da glasa o načinu i hodogramu izlaska? Ili bi, kao pak treću opciju, na kraju ispregovarani dogovor, zapravo prikaz za što su 2016. glasali kad su tek pozeljeli napustiti EU, valjalo ponovno staviti pred birače na novi referendum na konačnu potvrdu?

Svi argumenti zvuče dobro. Referendumom je narod dao mandat vladi što učiniti; dalje je sve njihova izvedba. Populistički tabloid Daily Mail čak je suce vrhovnog suda na naslovnici nazvao “neprijateljima naroda” koji se nemaju što miješati ili blokirati odluku na referendumu. No prostor što bi i kako vlada mogla napraviti je jednostavno preširok, preraznolik i prevažan da bi svi ostali bili samo promatrači.

Drugo, parlament mora nadzirati vladin rad – uostalom, može ju i srušiti – i jedini je u stanju donositi zakone (poput zakona o izlasku iz EU) i sklapati međunarodne sporazume. No ako se među zastupnicima ne može naći većina ni za jedan dogovor ili prijedlog, kao što sve dosad nije, proces je blokiran, referendumska odluka se ne provodi, a birači se frustriraju. Zastupnici su ljudi sa svojom glavom (uz dozu stranačke stege) i neotuđivim pravom glasa. Da su birači na referendumu glasali za detaljan sporazum, zastupnici ne bi imali o čemu odlučivati. Ali budući da imaju, logično je da svoj mandat koriste i ne odobravaju sporazum dok god im ne bude po volji. Ako su biraci intuitivno glasali za nesto sto jedna zastupnica smatra losim i stetnim, kako ju prisiliti na glasanje protiv svoje savjesti? Demokracija je ustanovila parlament s razlogom: blažiti radikalnost/naglost i nadoknaditi neupućenost i nedostatak vremena birača.

Treće, ponovni referendum, kao na prvu loptu najrazumnije rješenje, je nešto čega se pribojavaju mnogi. Vladajući konzervativci boje se okretanja struje i pobjede remainers-a, što bi obezvrijedilo sav njihov rad i borbu za najbolji mogući sporazum i izlazak. Problem je i duboka podijeljenost društva, u kojoj bi se leavers-i osjećali izdanima i prevarenima jer je njihova pobjeda frustrirana i odluka blokirana. U takvoj situaciji bili bi radikalniji i teško bi se mirili s porazom. Već sad su frustirani leavers-i unutar vladajuće Konzervativne stranke poprilično radikalni; u nedavnoj anketi većina bi radije raspad države i osamostaljenje Škotske, Sjeverne Irske i Walesa, samo da izađu iz Europske Unije. Usto, nelagodu stvaraju i slična iskustva u Europi u kojima su referendumi s neočekivanim rezultatom bili jednostavno ponavljani – poput irskog odbijanja Lisabonskog sporazuma i Ugovora iz Nice – što se doima kao obustava demokracije u korist EU-a. Ni EU ne bi zeljela nemogucnoscu Brexita poruciti svojim gradanima da je njihovo clanstvo u Uniji zauvijek ogranicilo njihov suverenitet i njihovo pravo odlucivanja. No ako jednom izgubite utakmicu ili izbore, znači li to da više ne smijete pokušati ponovno?

Pitanja nadležnosti na kraju je riješio Vrhovni sud, davši parlamentu zadnju riječ. Nakon mnogih pokušaja vlade Therese May, nijedan prijedlog izlaska iz EU nije pridobio parlamentarnu većinu. Zastupnici su tek uspjeli izglasati što ne žele, zakonom zabranivši izlazak iz EU bez dogovora, tzv. hard Brexit ili no-deal Brexit, kojim bi se automatski i naglo uvele carine i otezala trgovina, ujedno naloživši vladi traženje odgode ako parlament ne odobri dogovor. I sâma Theresa May uskoro je dala ostavku, a Boris Johnson, bivši gradonačelnik Londona i bivši ministar vanjskih poslova, u stranci je izglasan za novog premijera, prisegnuvši da će pod svaku cijenu izvesti zemlju iz EU 31. listopada, s dogovorom ili bez njega. “Radije bih lezao mrtav u jarku nego trazio odgodu,” govorio je u rujnu Johnson. Takva neodgovorna i radikalna obecanja bez pokrica i dovela su do ovakve frustracije Britanaca. U međuvremenu je Johnson izostanak podrške u parlamentu pokušao zaobići makinacijama poput stanke u zasjedanju i discipliniranjem kluba zastupnika svoje stranke, no osvetili su mu se cak i vlastiti zastupnici. Zakonom su odbacili žurbu i bilo kakvu mogućnost izlaska iz EU bez dogovora i prijelaznog razdoblja prilagodbe. Posramljenom Johnsonu – koji sada ne moze ispuniti obecanje i izvesti UK iz Unije 31.10. – preostalo je pokusati izlaskom na izbore i dobivanjem vecine u parlamentu okoncati ovu dramu.

London.

Sjevernoirska kašeta brukava

Drugo, ono što je Brexit učinilo toliko mukotrpnim i dugotrajnim je velika knedla koju je neizbježno progutati u Sjevernoj Irskoj. To je jedina kopnena granica UK i Unije. Nitko ne žele trenja među stanovništvom Sjeverne Irske koju bi uzrokovala tzv. “čvrsta granica” [hard border] s carinskom i graničnom kontrolom. Te su pak kontrole neizbježne ako UK napusti i carinsku uniju i zajedničko tržište. U suprotnom, Britanci bi mogli proizvode bez carine slati u Belfast, a onda preko Dublina bilo gdje u Europu, svercajuci se ispod kontrole EU-a. No takvo odvajanje granicnim kontrolama od Republike Irske teško bi palo sjevernjacima koji su navikli na dvojni identitet te se u dubini duše zalažu za ujedinjenje cijelog otoka. Ukidanje granice je olaksalo napetosti i omogucilo proirskoj zajednici izbor zivota bez sukoba s drzavom. Ponovno uvodenje donijelo bi novi prijezir prema vladi u Londonu i probudilo stari radikalizam i nepovjerenje prema sjevernoirskim unionistima. O šteti za gospodarstvo ne treba trošiti riječi. Mnogi proizvodaci su toliko povezani s kooperantima s juzne strane granice da poneki proizvodi – pa cak i prehrambeni artikli – znaju proci od Belfasta do Dublina cetiri do pet puta dok se ne zgotove. U posljednjem ispregovaranom sporazumu, praktički identičnom onom Therese May, Ujedinjeno Kraljevstvo iz prethodno opisanog razloga zadobivanja više samostalnosti neće ostati u carinskoj uniji ni zajednickom trzistu. No, ostat ce Sjeverna Irska kako bi se izbjeglo podizanje granice i carinskih kontrola s Republikom Irskom. A to bi znacilo da se Sjeverna Irska udaljava od ostatka drzave.

Dakle, izbor je bio jasan: ili će se čvrsta granica uvesti između Republike Irske i Sj. Irske, riskirajući društvene nemire i veći i skupi angažman države na održanju mira i funkcioniranju pokrajine, ili će se zamišljena linija povući kroz Irsko more između Sj. Irske i ostatka Ujedinjenog Kraljevstva. Sjeverna Irska je svega 2,7% stanovništva zemlje. Zemaljska skupština je blokirana već godinu i pol u nedostatku vecine, društvo je podijeljeno – puno manje nego prije, no i dalje – između konzervativnih protestanata i unionista s jedne te proirskih socijalista i katolika s druge strane, a unionistički DUP se za liberalni ostatak Britanije doima teško razumljiv sa svojom zabranom istospolnih brakova i pobačaja. Dok vecini Britanaca solidariziranje s njima naustrb svojih interesa nije bas prvi izbor, za vladu u Londonu izbor je jos i tezi jer im trebaju glasovi zastupnika DUP-a u parlamentu.

Ono sto je bilo ispregovarano je tzv. Irish backstop – paragraf kojim se sprjecava automatsko uvodenje cvrste granice i carinskih kontrola u Irskoj ako pregovori Londona i Brisela propadnu. U svakom slucaju, Sjeverna Irska bi nastavila biti dio carinske unije i zajednickog trzista. Time bi suverenitet Ujedinjenog Kraljevstva u Irskoj bio poprilicno potkopan, sto priznaje i Boris Johnson.

Primjerice, kako sada stvari stoje, proizvodac iz Velike Britanije bi morao ispunjavati obrasce i papirologiju za svaki proizvod koji je prodao tvornici u Sjevernu Irsku. Tamosnja tvornica morala bi placati carinu i PDV Europskoj uniji, a kad dokaze da robu nije dalje preprodala u Dublin ili Rotterdam, taj iznos bi joj se vratio.

(c) The Guardian

Lekcije Brexita primjenjive su na sve nas. Gdje lezi ravnoteza izmedu moci parlamenta (predstavnicke demokracije) i referendumske vecine (izravne demokracije)? Sto ako se neka izborna ili referendumska kampanja temelji na lazima i prevari? Je li vecina u pravu sto god odlucila? Na koliko dalekosezne posljedice mozemo kao biraci utjecati? Je li 50% + 1 glas dovoljna vecina za krupne odluke koje mijenjaju zivot svih? Prihvacamo li odluke sudova kao nepristranih cuvara poretka i vrijednosti naseg drustva i onda kad nam se ne svidaju? Kljucno, imamo li uopce povjerenja u njih? Jedan od odgovora bio bi konacno pisanje ustava u kojem bi se zakljucila mnoga pitanja (poput mora li Skotska, koja je glasala za ostanak u EU, izaci jer ostatak drzave to zeli). Ujedinjeno Kraljevstvo, naime, nema pisani ustav. Ponosilo se time da ga ni ne treba jer su sve procedure i pravila vec dovoljno dugo postovani i nepovredivi. (za izvrsnu raspravu o problemima ustavnog poretka pred kojima su se nasli Britanci vidi ovdje).

Ukratko, sav problem Brexita sastoji se u nedgovornosti. I politicara koji nisu u stanju biracima predociti lose strane i zrtve svakog izbora, ali i biraca koji glasaju bez informiranja o posljedicama. Biracima nije receno: “Da, mozemo imati vise suvereniteta i samostalnosti nego unutar Europske Unije. Ali zato cemo morati uvoditi carine. To znaci cvrstu granicu u Irskoj i troskove za gospodarstvo. Drugim rijecima: clanstvo u EU-u je skupo i ogranicava nam potpunu slobodu odlucivanja, ali nam omogucuje mnoge koristi”. Potpuno suprotno, od May do Johnsona, svi pokusavaju prodati pricu kako je moguce i izaci iz EU-a i biti bez carina i granica, trazeci kvadraturu kruga. Da, formalno je moguce ne biti clanica EU-a (poput Norveske) i ostati u carinskoj uniji; no to znaci manje slobode nego sto je UK imalo ranije, a to svakako nije u duhu rezultata referenduma. Ili jest? Sto ako je demokratskoj vecini biraca vazniji simbolicni izlazak iz clanstva od stvarne slobode odlucivanja? Da su ucinci odluke bili nepristrano predoceni biracima u proljece 2016., i da su ih oni htjeli cuti, znali bismo na vrijeme. Mozda jos nije kasno to saznati, bilo izborima, bilo na novom referendumu. No izgubljeno vrijeme – i povjerenje u demokratske institucije – vise nitko ne moze vratiti.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s