Eticko ciscenje

Kao sto je vrlo pronicljivo primijetio Viktor Ivancic, opsjednutost Jugoslavijom od strane HDZ-ovih elita i “domoljubnih” kadrova uopce je vrlo pragmaticna prica. “Baveći se danas nekadašnjom Jugoslavijom, ukratko, oni se bave revizijom vlastitih biografija. (…) [napadanjem Jugoslavije dobivaju] osjećaj da se ispire i sav onaj davni kukavičluk koji nisu u stanju osvijestiti s minimumom samorefleksije.” To dovodi do bizarnih scena. “Hrvatski narod [u Jugoslaviji] nije imao svoju vojsku”, galamio je nedavno na svecanosti ministar obrane Damir Krsticevic, karijerni (pod)oficir Jugoslavenske narodne armije, diplomant srednje vojne skole i beogradske Vojne akademije. Ljudi koji su proveli mladost ili zrelije godine u socijalistickoj Jugoslaviji grcevito se pokusavaju prikazati kao patnici i zrtve koji od ondasnjeg sustava nisu dobili nista osim suza i boli. No istovremeno nisu u stanju objasniti zasto u svojim zivotima u Jugoslaviji nisu zabiljezili nijedan trenutak protivljenja, pobune ili principijelnog stava protiv svega sto im je navodno toliko smetalo.

Od predsjednice do ministara, preko saborskih zastupnika i rezervnih bukaca i prodavaca stavova, tko god želi biti na “ispravnoj” liniji razmišljanja i time blizu javnog novca osjeća se pozvanim podcrtati svoju patnju u proteklom režimu i svoj odmak od njega. Zahvaljujući ispunjavanju tog poriva saznali smo da je predsjednici Grabar-Kitarović djetinjstvo otežavao slab izbor voćnih jogurta i stid pri pokazivanju tamnocrvene putovnice na Zapadu, da je Goran Milić rijetko jeo više od jednog jaja na dan, te da je predsjedničina savjetnica Mirjana Hrga morala gledati Titov portret u dnevnom boravku “kao paravan”.

Naravno, u demokratskom i pluralističkom društvu svatko ima pravo izražavati svoje mišljenje i lagati o svojoj prošlosti. Isto tako, dužnosnicima koje plaćamo, ako lažu, trebamo uskratiti povjerenje upravljanja našim novcem i resursima. No kao društvo svi imamo odgovornost i obvezu reagirati na laži i mitove koji iskrivljavaju istinu i zavode svakoga od nas u donošenju zaključaka i formiranju stavova. Predsjedničini i tuđi mitovi o karakteru socijalističke Jugoslavije – kako se nije smjelo izjasniti kao Hrvat, već kao iz Hrvatske, ili kako je bilo zabranjeno pohađanje crkve, ili kako se zatiralo sve hrvatsko, ili kako su neki nogometni klubovi bili pod sapama Beograda – predobro su vec opovrgnuti i izrugani. No ti mitovi, osim prijezira prema pameti svih gradana koji ih slušaju, odražavaju i sasvim opipljivu logiku predstavljanja svega prije dolaska HDZ-a na vlast 1990. kao potpunog pakla. Time bi se čak i trenutno grozno stanje odgovornosti politicara, turobne demografije, vladavine prava, slobode tiska i govora, zaštite radnika, žena i manjina, trebalo činiti medom i mlijekom.

Jos vaznije, bizarne i tragikomicne scene etickog ciscenja Krsticevica i Grabar Kitarovic su veci problem jer truju citavo drustvo. U zaru iskazivanja svoje nacionalisticke ispravnosti odlazi se u teske krajnosti. Predsjednica glorificira rat i oruzje (unatoc tome sto je mirotvorstvo jedna od temeljnih vrijednosti ustavnog poretka), grli i slavi zenu pravomocno osudenu zbog terorizma u SAD-u, a ravnateljice skola organiziraju nekriticke susrete ucenika s njom; ministri slave i dizu spomenik ubojici, kriminalcu i radikalu kao najvecem Hrvatu; ljudi koji su svecano polagali vijence partizanima na Sutjesci ili Titu u kuci cvijeca upinju se u svakoj prigodi velicati ustaski pozdrav. Ministarstva financiraju antidemokratske i protuustavne aktivnosti.

Obredno ciscenje

Dio pritiska ili poticaja za takvo javno odricanje od sotone i zagrobno sudenje jugoslavenskom socijalizmu dolazi od militantne zelje za nekakvom ideoloskom čistoćom, u kojoj prednjace nacionalisti. Toj duboko antidemokratskoj i autoritarnoj, iskljucivoj ekipi je potpuno neprihvatljivo postojanje bilo kakvih drugih misljenja ili pogleda na svijet. Svoj legitimitet oni crpe iz iskustva rata i “stvaranja drzave,” za mnoge definirajuceg iskustva njihovog zivota. (“Naš život kreće od 1990. godine”, tvrdio je nekad komunisticki politicki radnik u Podravci, a danas predstavnik braniteljskih udruga; “Domovinski rat je nesto najbolje”, izlanuo se Krsticevic). Usto, oni nerijetko predstavljaju relativne gubitnike socijalizma – ljude iz sredina u kojima su se obecanja o socijalistickom progresu ostvarila kasno ili nisu nikada, nekad u vidu nedovoljnog broja stanova i nebodera, nekada cak ni u vidu asfalta, vodovoda ili struje u ruralnim sredinama. Vec 1964. godine Vladimir Bakaric, partijski sef Hrvatske, osupnuo je mnoge izjavom kako “ne možemo od Korenice napraviti Beč”. Dovoljno je pogledati kartu izbora u Splitu na kojoj se ostrom crtom dijele cetvrti u kojima relativnu pobjedu odnose liberalne / socijaldemokratske opcije.

Posljednji izbori u Splitu, relativni pobjednici po kotarima.

HDZ-u, naime, u pravilu pripadaju kotari [cetvrti] do kojih nije uspjela doci drustvena izgradnja stanova i nebodera, vec su se radnici – mahom doseljenici – sami morali pobrinuti za krov na glavom. Tako su na najvaznijem, egzistencijalnom pitanju osjetili razocaranje i gorcinu prema obecanjima ondasnjeg sustava. Kako pise Marko Kostanic,

“Činjenica je svakako da su postojale mase ljudi koji nisu uživali u uspjesima modernizacije, niti iskusili klasnu mobilnost, i koji su zapravo u velikom broju postali radna snaga za izvoz – popularni gastarbajteri. U trenutku u kojem se jugoslavenski projekt raspada, oni postaju autentični svjedoci njegovog otpočetka zapisanog neuspjeha: Hrvati s licencom.”

Stoga licencu domoljuba po nacionalistickoj logici moze dobiti samo onaj tko je u Jugoslaviji patio. Zato su od općih laži o uzasima sedamdesetih i osamdesetih puno zanimljivija osobna svjedočanstva o vlastitom životu u socijalizmu kojima se prozvani bore za tu licencu. Nehotice, svojim iskazima o tegobama svog života u proteklom režimu oni zapravo priznaju ili kako su u usporedbi sa svima ostalima zivjeli lagodnije (neciji je problem bio jogurt, neciji sto nije imao struju), ili kako je propali rezim bio relativno bezazlen, ili kako nisu imali nikakve hrabrosti (ako im je bilo politicki nepodnosljivo, sto su radili sve te godine?).

Svima nama od obiteljske povijesti Hrga, Milica ili Grabar-Kitarovica puno je zanimljivija dinamika kojom se odrzavaju drustvene nejednakosti. Tako smo u stanju procjenjivati temeljno obecanje svakog sustava: mogucnost napredovanja i ostvarivanja svog zivota neovisno o podrijetlu ili okolnostima odrastanja. Spomenuti pripadaju ljudima koji su zivjeli sasvim pristojno – mozda malo bolje, ali niposto losije od drugih ljudi u socijalistickoj Hrvatskoj – ili koji su se mogli smatrati sretnijima. Dopisnik iz New Yorka, kci privatnika i stipendistica na razmjeni u SAD-u; HDZ-ovi doglavnici i njihovi sateliti se naime ne zale kako je njihova obitelj godinama radila u tvornicama, Jugoplastici ili Unikonzumu i bila preskocena u redu za stan. Ne zale se da im roditelji nisu imali novca za slanje djece na fakultet, ni da su svoju Zastavu ili traktor (ili kredit za njih) cekali godinu dana duze od susjeda koji je bio blizi socijalistickoj vlasti/birokraciji. Ne zale se da su vodu vadili iz bunara smrznutih ruku ili da su konobarili za kupiti tenisice. Najvise sto mogu ponuditi su njihovi povrijedeni nacionalni osjecaji, manjak jogurta i lijepih slika u dnevnom boravku ili kvazieuropske parole o totalitarizmu. No zar bi normalan ili laksi zivot trebao biti njihova krivnja? Zar bi se danas zbog toga trebali opravdavati?

Jasno, opcenito zivjeti pristojno ili bolje od drugih u socijalistickoj Hrvatskoj ne bi trebala biti nicija krivnja. Biti roden u Splitu ili Zagrebu u usporedbi s nekim selom na Kordunu ili u okolici Benkovca znacajno je odredivalo kvalitetu zivota i izglede za uspjeh – a, nazalost, i dalje odreduje. Pripadati obitelji u kojoj se cijene znanje i otvorenost, ili u kojoj i roditelji imaju sveucilisnu diplomu ili direktorski ili lijecnicki polozaj, takoder. Vazno je napomenuti da su place u socijalistickoj Jugoslaviji bile vrlo podjednako rasporedene. Razlike izmedu direktorskih i radnickih nisu bile toliko drasticne; u sibenskom brodogradilistu razlika u koeficijentima izmedu VKV brodocjevara i direktora iznosila je jedva 2.5. Osim toga, najvise place u drzavi 1975. nisu imali ni ministri ni direktori, vec sveucilisni profesori i lijecnici, sto tadasnje drustvo cini poprilicno blizu ideje nagradivanja onih koji su se najvise obrazovali i donose najvise koristi drustvu (vidi dolje). Nista sporno u tome, dapace.

Zanimanja zaposlenih koji su spadali u najvisih 1% placa u socijalizmu, 1975. Iz: Novokmet (2017). Dostupno na poveznici gore.

No ako su razlike u placama bile male, ono sto su visi drustveni polozaj ili bliskost birokraciji donosili sa sobom bile su druge pogodnosti. Neke od njih bila su poznanstva s vaznim ljudima, umrezavanje i lakse dobivanje zanimljivijih i utjecajnijih poslova. Upadljivo je bilo i dobivanje boljih stanova – Franjo Tudman je zivio u drzavnoj vili u elitnom dijelu Zagreba, a gotovo svaki grad je imao svoj toponim Dedinje, lijepu zgradu ili lokaciju za drustvenu elitu. Visi drustveni polozaj odrazavao se i u nesto laksim putovanjima i dobavljanju robe iz inozemstva, ukratko, u laksem zivotu. Tako se polagano stjecao i stvarni (vikendice, devize) ali puno vise drustveni kapital (poznanstva, iskustva, strani jezici…). U tome nema nista sporno: to su prirodne tendencije svakog drustva, i kapitalistickog i socijalistickog. Mnogi ekonomisti danas upozoravaju na rast brakova unutar istih skupina po bogatstvu i prihodu u SAD-u i zap. Europi, sto dovodi do povecanja nejednakosti i smanjenje sansi drugima za napredak iznad okolnosti u kojima su rodeni. U Firenci i Svedskoj, primjerice, financijske i drustvene elite se zacudo stoljecima reproduciraju i ostaju na vrhu na kojem su bile nekad.

Nacionalisticki lov na vjestice, tj. neprijatelje naroda, te sumnjicenje svakoga tko nije zivio lose u socijalizmu stoga su duboko promaseni. Jedino sto bi trebalo biti sporno bilo bi ukopavanje onih u boljem ili povlastenom polozaju nasuprot i naustrb ostalih kroz varanje u pravilima igre – koristenjem politickog nasilja, uhljebljivanjem, nepotizmom, korupcijom. Primjerice, kako ne biste morali godinu dana sluziti vojni rok u nekoj karauli na kraju svijeta kao vasi vrsnjaci. Plenkovicu (r. 1970.) je, naime, majka kao lijecnica napisala ispricnicu od sluzenja vojnog roka. Umjesto tusiranja i spavanja u sobi sa 60-80 nepoznatih ljudi, ciscenja zahoda i gubljenja vremena i mladosti na besmislenom vojnom roku, mogao se baviti pametnijim stvarima za svoju korist. Vazno je podcrtati da je tada Drazen Petrovic (r. 1963.), osamdesetih kosarkaska superzvijezda – cije je ondasnje razmjere slave danas u svijetu komercijaliziranog i svima dostupnog vrhunskog sporta tesko i pojmiti – svejedno morao sluziti vojni rok, iako lagodnije. Kao i sinovi Stipe Suvara, tada najvise rangiranog hrvatskog politicara, i to na albanskoj granici, na sto je u Nedjeljom u 2 podsjetio Zoran Milanovic.

Izostanak pobune i disidenstva u socijalizmu ukazuje na to da je za veliku vecinu ljudi situacija bila podnosljiva ili dobra, buduci da nisu htjeli nista riskirati. Radnicki strajkovi krajem osamdesetih ili ugusene zelje za slobodarskim promjenama 1971. su iznimke. Terorizmom i nasilnim metodama “borbe za oslobodenje” bavili su se rijetki radikali i ostrasceni nacionalisti/fasisti, gotovo iskljucivo u inozemstvu. U Hrvatskoj ih nije slijedio nitko. Za privilegirane su postojale i druge nacine zaobilazenja losih strana rezima, bez riskiranja icega. Mladi Plenkovic se nije pobunio i pokrenuo strajk na fakultetu zbog gluposti i autoritarnosti sluzenja JNA. Ne, on je to rijesio elegantno, u tisini. HDZ-ove vedete, poput Krsticevica koji nepametno skace sam sebi u usta, ne zale se da su izbaceni s fakulteta, iskljuceni iz studentskog doma ili sprijeceni u karijernom napredovanju jer su se usprotivili Titovu kultu licnosti i jednopartijskom sustavu. Ne zale se da su bili zatvarani ili proganjani zbog gradanske hrabrosti i slobodoljubivosti. Andrej Plenkovic u svom maturalnom radu 1988., uoci pada berlinskog zida, samorazumljivo je dozivljavao marksizam kao ispravnu ideologiju i nit vodilju. Vice Vukov se – cak i kao nesto mladi od njega – pedesetih godina u sibenskoj gimnaziji pobunio protiv dogmi i izrazio svoje misljenje kako je 1917. Oktobarska revolucija bila štetan “prevrat”, za što je imao problema u školi. Nasuprot tome, Plenkovicev otac, sveucilisni profesor i neko vrijeme savjetnik direktora RTV Zagreb (danas HRT, onda jedina televizija u Hrvatskoj), uspio je tiskati sinov maturalni rad kao knjigu o masovnoj komunikaciji koju su morale otkupiti gotovo sve tvrtke.

To sto ljudi koji su onda imali visi drustveni polozaj ili zivjeli lakse nisu bili disidenti ili “heroji/revolucionari” nije sporno ako je razlog za to njihova tadasnja naklonost ili ravnodusnost naspram socijalizma ili nacela zajednistva, pardon, bratstva i jedinstva. To su legitimne ideje o kojima mozemo raspravljati i ne slagati se. Socijalizam je i medu mladim Amerikancima poprilicno popularna ideja. A ideja zajednickog suzivota juznih Slavena, suradnje i dijaloga na demokratskim i slobodarskim nacelima nije nikakav bauk. Uostalom, to vec imamo i sa Slovencima i Bugarima unutar EU, a i s Crnogorcima u NATO-u. Da je i nakon 1990. ideja razumijevanja i suradnje medu juznim Slavenima imala vise pobornika u Hrvatskoj, i da nije bila nepozeljna od stane HDZ-a i jos rigidnijih nacionalista, Hrvatska bi danas bila i opustenije i bogatije drustvo. Nasuprot tome, kad je na pravoslavni Badnjak 2019. Kreso Beljak u govoru rekao da vjeruje u ideju bratstva i jedinstva izmedu Srba i Hrvata, Plenkovic je, razumljivo, u podrugljivom cudenju podigao obrve. Tko je Beljku kriv kad se usudi izraziti manjinsko, ali vlastito misljenje.

No ovdje se radi o neprincipijelnosti ili, kao sto je opisao Ivancic u svom tekstu, kukavistvu. Ni pod Titom, ni pod Tudmanom, ni pod Sanaderom ili Kosor, ni pod Karamarkom ni Plenkovicem, dok god ima novca i utjecaja, mnogi nisu u stanju otvoreno reći svoje mišljenje protiv (“sloboda je uvijek sloboda biti protiv”, govorila je Rosa Luxemburg) ili ga uopće formirati. Tadasnji ministar Tolusic je jednom novinarima odgovorio da ce ovaj put na sastanak “doci sa svojom glavom,” ocito jer je inace ostavi doma. To je legitimno ponasanje koje nije zabranjeno. Ali dolazi pod cijenu gubitka moralne i politicke vjerodostojnosti. Gubi se i osnovno ljudsko povjerenje. Premda svi mijenjaju svoja stajalista i stavove sukladno novim vremenima i spoznajama, nepogresivo uvijek birati stranu jacega i mocnijega je sasvim drugo. Danas se sa sigurne udaljenosti kritizira Titov kult licnosti, gradeci i opsluzujuci Tudmanov. U njemackoj terminologiji takve bi se mozda moglo oznaciti kao Mitläufere (suradnike ili one uvijek sklone svakoj vlasti), ili pak kao Nutznießere (one koji su se okoristili tudim djelovanjem, tj. sustavom). U hrvatskom bi se zahvaljujuci Krlezi govorilo o muzekima ili pak o domobranskom mentalitetu. Element korupcije – ne samo spremnost u svim okolnostima i u svakom sustavu prigrliti institucije, vec ih i prisvojiti i sebicno iskoristiti – samo je doradeni, upgradeani obrazac ponasanja.

Kritika postojeceg/prevladavajuceg te hrabrost slobodnog misljenja i izrazavanja su vrline u svakom sustavu. Naravno, danas vladajucima a dojucer muzekima, priznanje te cinjenice i njeno ugradivanje u nas sustav (posebno obrazovanje) ne pada na pamet.

Pakao, to su oni drugi

Danasnje nazovielite koje nam servira HDZ svojim potresnim svjedocanstvima ispiru opce nezadovoljstvo gradana zbog drustvene nejednakosti. Umjesto toga, kao i Orban i Kaczynski u Madarskoj i Poljskoj, domoljubne elite nezadovoljstvo i opravdanu gorcinu obicnih ljudi zbog nejednakog pristupa pravdi, stambenom prostoru, kvalitetnom prijevozu ili obrazovanju usmjeravaju na zrtvene jarce, “one druge elite,” koje u proteklom sustavu nisu patile. U Le Monde diplomatiqueu Mario Kostanic pise:

“konstruiranje kontinuiteta između “komunističkih” i liberalnih autoriteta koji vrše nelegitimnu vlast nad hrvatskim narodom, [nadopunjuje]kako taj narod ne bi slučajno počeo i obuhvatnije antielitistički misliti i djelovati – … drugi mehanizam: moralističko-viktimološki. Tako umjesto (…) [sukoba izmedu radnika i tajkuna, ili seljaka i Agrokora, ili vlasnika apartmana i podstanara, ili umirovljenika i mirovinskih fondova], dobivamo danas (…) figuru naroda koji je vječita žrtva manipulacija kulturne elite i komunističkog totalitarizma. “

A ako ministri, tajkuni i zupani nisu zrtve i pacenici, umotat cemo ih u zastavu naroda-zrtve. Zloglasni Tomo Horvatincic 2011. omotao je skele svog elitnog gradevinskog projekta na Cvjetnom u Zagrebu transparentom zahvale braniteljima, uokvirenom golemom zastavom. O hrvatstvu kojim se pokusavaju zataskati nase zivotne nejednakosti pisao je jos Krleza 1926. Razmisljajuci o seljackoj buni iz 1573., pitao se kakvo je to hrvatstvo kmeta i beskucnika Matije Gupca i ono ugnjetavaca, vlasnika i izrabljivaca, a na koncu i krvnika, grofa Draskovica. “Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom.” A tu se pak krije problem zbog kojeg se dogada ritualno eticko ciscenje vladajucih i njihovih satelita. Naime, njima je iznimno problematicno priznati razlike i nejednakosti medu ljudima, i to uglavnom kako se njihova (ne)opravdanost ne bi propitkivala i ogoljela.

Kao ni danas, tako ni u socijalizmu, ni u ratu, ni u tranziciji nismo svi bili u istim okolnostima niti smo prolazili kroz isto iskustvo. Primjerice, devedesetih su Krstulovic Opara, Grlic Radman, Grabar Kitarovic, Skoro i mnogi drugi dobivali povlastene kredite za stanove, s drzavnim jamstvom i placanjem dijela kamata iz proracuna; oni su placali svega 2% kamate kad su ostali placali i po 15%. Ta se cinjenica pokusava prekriti krpom zajednistva po kojem ispada da su i HDZ-ovi visoki duznosnici zivjeli lose u socijalizmu ili patili u ratu, ili pak zbog svojih patnji zasluzuju danasnji bolji polozaj. Zato iznimno suplje i tragikomicno zvuce pozivanja na “nase iskustvo” od ljudi koji su bili u stanju sve elegantno izbjeci. Ministrica kulture Obuljen-Korzinek (r. 1970.) otisla je iz ratnog Dubrovnika u Pariz na neplaceno staziranje (“strucno osposobljavanje”) u UNESCO; dok je placa vojnika HV-a iznosila oko 250 DEM, ona je bila u stanju usput placati stan, rezije, hranu, metro i dzeparac u Parizu. Koje je to “nase iskustvo”? Nema naseg iskustva niti ga trebamo stvarati ni nametati drugima, sretnijima, spretnijima ili jednostavno drukcijima. U tome je sav problem sa skliskim terenom moralnosti i “ispravnosti” naseg iskustva. Umjesto kriterija postenja, casti, covjekoljublja i slobodoljublja, podilazi se jeftinoj predodzbi hrvatstva toboznjih “ljudi iz naroda”.

Primjer sljedece trojice pokazuje svu sarolikost tzv. hrvatstva ili naseg iskustva upravo onih koji ga monopoliziraju. Damir Krsticevic (r. 1969.) iz Imotskog se odmah nakon osnovne skole upisao u vojnu skolu JNA, zeleci postati oficir JNA i sluziti tadasnjoj drzavi i sustavu. Na beogradskoj vojnoj akademiji diplomirao je u ljeto 1991. i postao kapetan JNA. Milijan Brkic (r. 1970.), doseljenik iz ruralne Hercegovine u zagrebacku Dubravu, nakon pada u elektrotehnickoj srednjoj, upisao je 1987. milicijsku srednju skolu u Zagrebu, zeleci jednog dana postati milicioner; navodno je njegova zelja za plavom odorom potjecala jos od ranijih nogu, kad su ga milicajci prepratili roditeljima nakon bijega od kuce. U toj skoli 1987. kolega polaznik bio mu je Josip Klemm, danas biznismen, profesionalni veteran i pravomocno osudeni kriminalac. Sva trojica obilato su iskoristila poslijeratno razdoblje za izuzetno unosne poslove i stjecanje basnoslovne imovine ni iz cega. Koje je od ova tri pacenicko i ispravno hrvatstvo? Gdje je nase iskustvo? Rekao bi Krleza, “ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo … što još uvijek ne znači da … biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam.”

Bavljenje Jugoslavijom otkriva i potpunu bezidejnost i nedostatak drugih sadrzaja kojim bi se mogla oblikovati nasa sadasnjost i buducnost. Hrga, kao savjetnica predsjednice za strateske politike, nije se bas pretrgla govoreci o temama poput energetike, izazova na trzistu rada, demografije, ili hrvatske vanjske politike. Kljucni ekonomski i politicki izazovi pred nasim drustvom – od skolstva i zdravstva do mirovinskog sustava – pospremaju se pod tepih. Bez vizije i sposobnosti, hrvatskim gradanima porucuje se da se smisao postojanja i smjer kretanja Hrvatske iscrpljuje u cinjenici da ona nije Jugoslavija. I da bi nam to trebalo biti dovoljno.

Predsjednicine ispovijesti o jogurtu, muke njene savjetnice u socijalizmu ili Milicevi iskazi o tvrdo kuhanim jajima otvorili su nekoliko mnogo dubljih pitanja koje se ticu svih nas. Prvo, u svim okolnostima, naime, imperativ je vlastita odgovornost za oblikovanje drustva oko nas, razmjerno vlastitim mogucnostima i hitnosti promjena. Bio to socijalisticki jednopartijski rezim, rat, tranzicija, kapitalistička demokracija. Ispunjavanje te odgovornosti se mjeri kriterijima postenja, pravde, covjekoljublja, slobodoljublja. Ti su kriteriji preveliko breme i za puno sira pleca od Milicevih ili Grabar-Kitarovic. Amerikanci bi to nazvali soulsearching. Drugo, ako nema kriterija ni povjerenja u institucije koje dijele kredite i pozive za u vojsku, imenuju sveucilisne profesore i kaznjavaju pijane vozace, svatko je unaprijed duboko sumnjiv kao povlasten, korumpiran ili pokvaren. A opravdano ih nema. I tako upadamo u vjecnu spiralu dok god se ne potrudimo oko temeljnih kriterija i pocnemo graditi opravdano povjerenje.

Za svoj ugodniji zivot u socijalistickoj Hrvatskoj, ili sluzbu u drzavnim ili vojnim, sigurnosnim ili policijskim strukturama nekadasnjeg aparata, nitko ne bi trebao biti automatski prozivan niti proglasavan narodnim neprijateljem. Nitko se ne bi trebao pravdati i izmisljati svoje tegobe kako bi dobio licencu domoljuba. Korumpirane i one koji su se okoristili opipljivim politickim nasiljem, nasuprot tome, treba i dalje prozivati i pozivati na red. Hrabrost onih koji su trpili politicku represiju zbog svoje slobodoljubivosti (od Gotovca do Vukova) valja postovati i cijeniti. Odmak danasnje Hrvatske od socijalizma i juznoslavenskog zajednistva nije objašnjenje svega, već stalna rasprava kako bismo vidjeli jesu li naše trenutno stanje tobožnje privrženosti liberalnoj demokraciji i slobodnom tržištu slučajno (Tudman se u intervjuu uoči izbora 1990. izjasnio kao marksist) ili ga želimo cjelovito i odgovorno osmisliti i ukorijeniti. Drustvenu mobilnost i jednakost zivotnih sansi valja pak mjeriti i unaprjedivati. Rodenje u Korenici ne smije biti jednosmjerna karta za zivotnu cekaonicu ili isprazan rad u Irskoj. I obrnuto, rodenje na Pantovcaku ili Hvaru ne smije biti automatska ulaznica u povlasten zivot. Rodeni u Korenici 1965. ne bi smjeli kociti one rodene u Kninu 1997. mistificiranjem razloga svoje nejednakosti. No kao i u svemu u Hrvatskoj, prevladat ce vjerojatno odbacivanje bilo kakvih kriterija i prijezir prema ozbiljnoj raspravi.

Vidi još

  • Hoppe, H.-J. (1997). “Die neue politische Elite Kroatiens“. (Berichte / BIOst, 7-1997). Köln: Bundesinstitut für ostwissenschaftliche und internationale Studien.
  • Budimir, Davorka. “Hrvatska politička elita na početku demokratske tranzicije.” Anali Hrvatskog politološkog društva, vol. 7., br. 1, 2010, str. 73-97. https://hrcak.srce.hr/64016. Citirano 19.03.2020.

Jedna misao o “Eticko ciscenje”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s