Pogled u BiH

Nedavna mučna situacija s migrantskim kampom Vučjak u blizini hrvatske granice ponovno je u fokus javnosti stavila BiH, upravo pred početak izleta Grabar-Kitarović u skupljanje glasova u sredisnjoj Bosni. Zanimljiva kombinacija prisutnosti migranata i povecanog zanimanja za iseljavanje iz BiH bacila je svjetlo na stavove bh. Hrvata o tim kljucnim problemima sadasnjosti i buducnosti. Jasno, lokalni HDZ s predsjednikom Covicem odbio je bilo kakvo preseljenje ili razmjestaj migranata na podrucje Hercegovacko-neretvanskog kantona. No drugi dio medalje – iseljavanje – puno je tezi problem. Podsjetimo, u odnosu na predratne brojke radi se o padu od oko 35%, ubrzanom od 2013., otkako putovnice RH znače slobodan rad i život u EU.

Umjesto shvaćanja štetnosti dosadašnjeg kursa i kritičke reakcije, demografski trendovi pobuđuju paniku i prijezir. Gledajuci depopulaciju, javljaju se glasovi koji odbijaju bilo kakvu odgovornost politike, drustva i gospodarstva za takvo stanje te ga svaljuju na zavjere i migrantsku krizu. Jozo Pavkovic u mostarskom Vecernjem listu migrante vidi kao “novo sredstvo mirnodopskog etnickog ciscenja Hrvata u BiH.” Dr. Tado Jurić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, koji je objavio i knjigu istrazujuci iseljavanje u Njemacku, unatoc prepoznavanju glavnih motiva korupcije, nepovjerenja, i nejednakosti, govori o nedokucivim zavjerama: “u vezi s iseljavanjem može se očekivati i zamjena hrvatskih prostora muslimanskom populacijom. Kako se čini, sve to nije slučajno, i postoji čitav niz indicija da je riječ o dugoročno postavljenoj strategiji pražnjenja hrvatskih krajeva i pomicanja Hrvata iz njihovih matičnih krajeva. Tko i kako ju je točno osmislio, ne možemo dokučiti.”

Naravno, sukladno tome se odbija iti primisao o dijelu odgovornosti vlastitih politika za takvo stanje. Ratne i poratne politike su posebno nedodirljive. Nacionalisti iz Hrvatske redovno skreću pozornost na depopulaciju sunarodnjaka u susjednoj državi. Naravno, demografska katastrofa vlastitih zemljaka i sugrađana, hrvatskih Srba, im ni najmanje ne smeta, naprotiv. Prešutno i implicitno se proglašavaju krivima za vlastitu sudbinu, u najboljem slučaju tog isključivog narativa kao sudetski Nijemci. Istodobno se za iseljavanje bosanskohercegovačkih Hrvata i predodžbu navodne ugroženosti ili neodrživosti njihovog suživota u ulozi manjine žestoko odbija bilo kakva odgovornost projekta Herceg-Bosne i radikaliziranja i hrvatskih politicara. Kad se krene putem iskljucivog nacionalizma, a etnicka cistoca postane ideal, prostor za suzivot i razgovor nestaje.

Pod utjecajem HDZ-ovog narativa, unatoc usporedbi koja se sâma nameće, iz Hrvatske se ipak ne vidi da su se maksimalisticki i isključivi ratni ciljevi vratili kao bumerang. Tudman je 27. prosinca 1991. bio nehotice u pravu kad je rekao: “Naš cilj od početka nije bio održanje takve BiH kakva je ona danas. To hrvatskoj politici u biti ne odgovara, jer bi hrvatska politika na taj način bila stalno i neprestano frustrirana gubitkom i demografskim i teritorijalnim u BiH.” No nece svaka hrvatska politika biti “stalno i neprestano frustrirana”, vec samo politika razgranicenja i nacionalne koncentracije. Prvo, ona se frustrira nerealnim i predmodernim očekivanjima koje potječu još od hercegbosanskih radikala i predsjednika Tuđmana. Njihovim zabludjelim idejama o svim silnim krajevima i općinama u kojima Hrvati moraju voditi glavnu riječ i koji su “hrvatsko tlo” – unatoč malom udjelu Hrvata u njima, usput teško zanemarajući i isključujući pravo glasa svih ostalih – još prilikom sastanka u prosincu 1991. odgovorniji i prizemniji su oponirali i pozivali na razum. Takva politika teritorija slabo se zanimala za one izvan njega. Prešutno su svi bh. Hrvati izvan ocrtanog zamišljenog hrvatskog teritorija (oko 200 tisuća ili 26% od ukupnog broja čak i kad je zamišljeni teritorij bio nerealno velik) prepušteni “humanom preseljenju” u boljem, ili položaju obespravljene manjine rezerviranom za Bošnjake i Srbe na “hrvatskom tlu” u gorem slučaju.3 Poslije rata ta politika, umjesto škartanja na otpad povijesti, samo je tragikomično evoluirala u bjesomučne ratove kartama, olovkama i popisima na internetskim forumima, pokušavajući ocrtati što veći “nacionalni teritorij” i besmisleno komadajući općine i mjesne zajednice kako bi se stvorile oaze etničke čistoće ili većine.

Drugo, takva se politika frustrira rezultatima vlastitog djelovanja, tj. demografskim propadanjem. Jer jednom kad se ponasate iskljucivo, antidemokratski i jednopartijski tamo gdje ste u vecini, manjinskim Hrvatima drugdje zivot ce biti jednako privlacan kao Bosnjacima zapadnog Mostara ili Livna. Kad blokirate povratak drugih u Jajce, ni Hrvati se nece lako vratiti u Bugojno.1 Iscrpljena ocrtavanjem, obranom i osvajanjem teritorija, nikad nije razmišljala kako će izgledati društvo i gospodarstvo tamo gdje ga kontrolira. A korumpirana i klijentelisticka politika u kantonima i opcinama pod kontrolom hrvatskih stranaka otezala je ostanak i borbu za bolje sutra i sâmim Hrvatima na “hrvatskim podrucjima.” Zastave i grafiti se ne mogu jesti; kicaste zdravice i folk-festivali Branka Uvodica nece zadovoljiti pamet i kreativnost mladih ljudi; od PDV-a i pausala (ne)ubranih u Međugorju nema sigurnijih cesta, javnog prijevoza i dobrih skola; gastarbajterske i HVO-ve mirovine su tek kontroliranje poniranja. “Hrvatstvo bi trebalo da već prestane biti “ljubavlju rodoljuba”, jer od te dugotrajne “ljubavi”, kao i od one biblijske, nije hrvatskom narodu granulo sunašce slobode,” govorio je Krleza.

U tome je, jasno, dobar udio Tudmanove politike koja nikad nije razumjela demokraciju i pluralizam u kojem bi bilo mjesta za sve. Ciljanim poslijeratnim useljavanjem bh. Hrvata iz podrucja u kojima su bili u manjini u napustene Knin, Korenicu, Gracac i Benkovac (ali i Drvar i Glamoc) bila je jasno pokazana tobožnja predanost RH izgradnji suzivota i mira u BiH. Tragikomicno, ishlapjela zamisao da ce ljudi iz Kaknja ili Varesa uzivati u zivotu u Gracacu s kojim nemaju nikakve veze samo zato jer su “u voljenoj Hrvatskoj” prosla je jednako brzo kao i oznaka za München na Autobahnu. To nije bilo jedino potkopavanje bh. Hrvata. Jednom kad ste “predsjednik/ca svih Hrvata” i kad protezirate skolovanje i rad bh. Hrvata u Hrvatskoj, potkopavate izgradnju demokracije i samoodgovornosti hrvatskog društva u BiH. Bez njihove angaziranosti u pretvaranju BiH – i tamosnje hrvatske zajednice – u ravnopravno i odgovorno, demokratsko drustvo nece biti nikakvog pomaka u njihovom polozaju.

A na tome hrvatski bh. politicari ne rade ni najmanje. Nekritickim i dogmatskim pristupom povijesti i sadasnjosti gusi se sloboda. Iskljucivoscu i jednoumljem se svako propitkivanje statusa quo i razlicitost proglasava izdajom. Upravo zato i nema važnijeg masovnog pokreta ni raspoloženja za autonomijom ili uspostavom trećeg entiteta. Zahtjevi za “hrvatskim entitetom” mozda bi i imali smisla da se ogromna autonomija koju uzivaju kantoni – prakticki drzave u drzavi (v. glavu III) – koristi za podizanje zivotnog standarda i osiguranje slobode i ravnopravnosti svakog gradanina i gradanke. No kantonalne i opcinske institucije su slabe, korumpirane i okupirane, svoj smisao iscrpljuju u vijanju zastava i postojanju, a HDZ i Crkva u njima uzivaju autoritarni polozaj, bez prostora slobode za oporbu ili kritiku. Skandali se zataskavaju, kritike i polemike nema, pa ni kad se otvore provalije između vlastodržaca i običnih građana u homogeno hrvatskim sredinama.

Budući da su demokratičnost i otvorenost nasadi koji se dugo moraju uzgajati i zalijevati, dio razloga za njihovu neostvarenost leži i u prošlosti. Pisac Ivan Lovrenovic krivca za nerazvijenu demokraciju nalazi u povijesnom naslijedu, jer je “katoličko-hrvatski element u Bosni stara etničko-konfesionalna struktura, koja je u tom prostoru prisutna… od najranijih razdoblja … kroza sve civilizacijske mijene i lomove, do danas. I u četiri stoljeća osmanlijske vlasti i dominacije islamsko-orijentalne civilizacije, bosanski su katolici (kasnije nacionalno: Hrvati) dobrim dijelom tvorili dio urbanoga stanovništva, kao obrtnici, trgovci, kasnije i činovnici, u drevnim bosanskim gradovima (Sarajevo, Travnik, Jajce, Mostar, Banja Luka, Tuzla, Zenica, Livno, Bihać, Doboj, Derventa, Varcar Vakuf/Mrkonjić-Grad, Kotor Varoš, Brod, Bugojno, Konjic, Vareš…). U tom dugom razdoblju bosanski katolici svoj su politički identitet i status ostvarivali i potvrđivali u jedino mogućem okviru osmanlijskoga konfesionalizma, u statičnim formama patrijarhalizma i bezrezervne potčinjenosti autoritetu franjevaca, te od uvođenja redovne crkvene hijerarhije 1881. i autoritetu biskupskih svećenika, a pogledi tihe ali uvijek žive čežnje bili su usmjereni na imaginarni, sugestivno snažan “katolički Zapad”. Takav oblik strukturiranosti etničko-konfesionalne i društvene zajednice rezultirao je konzervativnim i zapuštenim političkim mentalitetom, od kojega je veoma daleko modernost sa svojim idejama demokracije i individualnih prava i sloboda, i koji veoma lako pada žrtvom kolektivističko-autoritarnih političkih koncepata.” Juznije, pak, povijesno gledano, razvoj poimanja demokracije i individualnih prava i sloboda medu bh. Hrvatima bio je otezan slabom urbanizacijom: jos 1930-ih Ljubuski, Livno, Tomislavgrad su bili velicine slavonskih sela (1,600-4,300 stanovnika), a gotovo sve do 1991. u njima – jedinim urbanim centrima – su vecinu ili znatan udio cinili Bosnjaci. O neukorijenjenosti društvene mobilizacije i demokratične svijesti naroda u socijalizmu bi trebalo zasebno raspravljati.

No trenutni politički akteri nisu ni zasadili ni kultivirali više standarde. Nakon 1992, razvoj unutarhrvatske oporbe HDZ-u efektno je ugusen na dva nacina. Prvo, iskljucivom politikom kojom je svatko tko nije na liniji HDZ-a razgranicen kao nacionalni izdajnik. Drugo, puno pragmaticnije, kriticari i opozicionari su kupljeni podjelom nevelikog plijena kroz klijentelisticke mreze u javnim poduzecima, opcinama i kantonima. I u Bavarskoj je na vlasti CSU neprekidno desetljecima, ali tamo ljudi disu slobodno, kritiziraju, prosvjeduju, vrse pritisak, skandali smjenjuju, gradani kontroliraju vlast, ostaju i useljavaju se. No daleko je Bavarska od vecinski hrvatskih kantona.

Kantoni su velika promasena prilika bh. Hrvata. Pametnim organiziranjem drustva i gospodarstva te podizanjem standarda u njima bh. Hrvati su mogli znacajno podignuti svoj polozaj i u okvirima njihove autonomije. No lakse je bilo za sve kriviti Federaciju i drzavu. Jedan zaboravljeni pragmatični hrvatski političar iz doba Austro-Ugarske slično je komentirao ponašanje ondašnjeg “neuka i fanatizirana naroda, koji je svejednako vapio: ‘Naše pravice! Naše pravice!’, a da nije znao, što to znači…Tako je nastao u javnom životu nerad i nemar za narodne kulturne i ekonomske potrebe sadašnjice, nastao je u politici pasivan otpor slobodnih živalja narodnih – politička taktika ubitačna za male narode, jer slabi snage naroda, a pojačava vlast silnika. … državni poslovi [su] bili razdijeljeni u zajedničke i autonomne. Na prve su Hrvati… mogli slabo utjecati, a u drugima su sami svojim pasivnim otporom gubili i ono vlasti, što su je mogli steći za probitak svoje zemlje.” Kantoni ni općine nisu u stanju niti uvezati neke logične nadležnosti i igrati veću ulogu u podizanju kvalitete života. Jedino priblizno visoj razini organizacije – Hrvatski narodni sabor kao kvazikrovna organizacija – pokazuje neozbiljnost i paradno jednoumlje umjesto demokracije i rasprave, sto bi jednako pratilo i “treci entitet”.

Za usporedbu, gotovo triput malobrojniji hrvatski Srbi, izrazita nacionalna manjina bez ikakvih proizvodnih i razvijenih podrucja u kojima su u vecini, iz položaja ratnog gubitnika i diskriminirane manjine, imaju avangardni nacionalno relevantni tjednik koji je otkrivao afere i smjenjivao ministre, sredisnji arhiv, muzej, knjiznicu, donedavno i banku, mrezu udruga i stipendija, ali i nacionalno reprezentativno tijelo te oporbu vlastitoj glavnoj stranci. A bh. Hrvati koji drze poluge vlasti u tri kantona i nizu opcina te kljucno pariraju u jos dva, dok na razini entiteta i drzave redovno dobivaju dobar udio vlasti i kontrole javnih resursa, uz potpunu kontrolu nad Elektroprivredom, dvadeset pet godina nisu u stanju osigurati temeljne usluge bh. Hrvatima poput skolstva i nezavisne kulture ili javnih medija, bez govora o infrastrukturi ili ekonomskom razvoju.

Nisu za sve iskljucivo krivi hrvatski politicari, no i tada snose najveci dio odgovornosti. Primjerice, od bosnjackih politicara tvrdoglavo odbijen opravdani zahtjev za uspostavom javnog RTV “kanala na hrvatskom jeziku” mogao je biti korak u bolji javni servis i visi standard komunikacije. Javni medij usredotocen na nekih pola milijuna bh. Hrvata koji istrazuje, razotkriva, stvara sadržaj, poučava i prosvjetljuje mogao je imati trostruku funkciju. Prvo, umjesto povrsnog i djelomicnog prikaza bh. Hrvata u zajednickim javnim medijima, potpunim fokusom omogucio bi medijski prostor i drugima i drukcijima, ne samo vrhu HDZBiH-a. Drugo, doprinio bi demokratizaciji i sazrijevanju tamosnjeg hrvatskog drustva. Trece, umjesto gledanja HRT-a, bh. publika bi se emancipirala i usredotocila na vlastite probleme i dogadanja. No sto se dogodilo? Na ostacima starih medijskih kanala iz vremena rata sredstvima opcina i kantona nadogradena je RTV Herceg Bosne, poprilicno propagandni i blijedi program. Pokazalo se i da je programski i financijski iznimno nestabilan. HRT je pod Sinisom Kovacicem planirao uspostavu kanala usmjerenog na BiH – jasno, novcem poreznih obveznika RH – a iz svega se izrodio kanal HRT5 “za iseljenike.”

Unutarnja asimetričnost

Ono što obilježava i usložnjava situaciju je unutarnja asimetričnost BiH. Daytonski sporazum koji je okončao rat zemlju je ustrojio u dva autonomna entiteta: poprilično etnički homogenu Republiku Srpsku (56% pred rat, danas više od 82% Srba) i bošnjačko-hrvatsku Federaciju (53+22% pred rat; danas 70+22%), u koju se hrvatska “Herceg-Bosna” nevoljko integrirala zbog obećanog pariteta. Federacija je nadalje podijeljena na 10 visoko autonomnih kantona.

Bilo je zamišljeno da na slaboj državnoj razini sva tri naroda budu konstitutivna, ali u svakom entitetu (i homogenim kantonima) samo oni većinski. No ubrzo je međunarodna zajednica, kako bi spriječila cementiranje rezultata rata, protjerivanja, pokolja i nepovjerenja manjina prema većinama (i obratno), te potakla povratak, zaobilazeći demokratsku proceduru, u ustave unijela mnogo amandmana. Njima se željela osigurati ravnopravnost triju zajednica (ali i tzv. Ostalih, tj. Roma, Albanaca, ali i neopredijeljenih) i u svakom entitetu (i kantonu) zajamčiti konstitutivnost. I Ustavni sud je kljucnom odlukom zauzeo stav da su sva tri naroda konstitutivna na cijelom teritoriju. Konstitutivnost ovdje praktički znači zajamčenost utjecaja na donošenje odluka i mogućnost veta.

No ona se pokazala kao novi izvor trenja. Prvo, povratak se nije dogodio ni u jedan entitet, i, sasvim je izvjesno, ni neće. Time je konstitutivnost izrazitih manjina (primjerice, 2% Hrvata u RS) farsa i parada. Koja korist od papirnate konstitutivnosti manjinskih naroda kad Srbi u RS čine gotovo 85% stanovništva (ili Hrvati u Zapadnohercegovačkom kantonu 99%) i drže sve poluge vlasti? Puna konstitutivnost na cijelom teritoriju je prebačena preko strukture koja ju ne moze podržati ni ispuniti.

Sve malobrojnije i homogenije stanovništvo dvaju entiteta

Drugo, implikacije su toliko teške, a njihova provedba preizazovna i toliko nabijena napetošću da se jednostavno ne mogu riješiti presudama i amandmanima koji zato ostaju mrtvo slovo na papiru. Jednostavno, nema demokratske podrske tim načelima. Vlast RS-a je konstitutivnost manjinskih naroda i presude koje su osporavale isključivo srpstvo entiteta elegantno zaobišla ispunjavajući neke zahtjeve pro forma. No najočitiji primjer slabosti je presuda Ustavnog suda iz 2007. kojom su preispitani simboli entiteta. Federaciji je naložen prestanak uporabe zastave i grba Federacije koji se sastojao od hrvatskog i bošnjačkog grba jer se time diskriminiraju tamošnji Srbi i niječe njihova konstitutivnost. To nije bilo teško; te simbole ionako izvan službenih ureda i zgrada nitko nikad nije prigrlio ni koristio (za ilustraciju, Federacija se nije uspjela dogovoriti o novim simbolima, niti je ikoga briga, sve do danas). No proglasiti srpsku zastavu koju koristi RS (na papiru entitet Bošnjaka, Hrvata, Srba i Ostalih) neustavnom i diskriminirajućom, a potom je skinuti iz pola države bilo bi teže nego oduzeti automatsko oružje od građana SAD-a. Ustavni sud zato je mudro podvio rep i proglasio da je sve u redu “jer se radi o zastavi u kojoj su zastupljene panslavenske boje koje su karakteristične za historiju slavenskih naroda.” Presude protiv uporabe hrvatske [hercegbosanske] zastave i grba kao simbola Livanjskog i Zapadnohercegovačkog kantona prošle su slično: tamo se ignoriraju, a nitko nema volju ni resurse doći u Tomislavgrad i Široki Brijeg i poskidati ih.

Ovaj raskorak između papirnatih prava i praktičke primjene (je li netko vidio ćirilične putokaze u Širokom Brijegu?) samo je podcrtao dvije stvari. Prvo, neodrživo je umjesto parlamentarnih konsenzusa, svađanja i dogovora te stvaranja pravila nametati pravila izvana, kroz sudove i međunarodnu zajednicu. Vodstvo bošnjačke SDA to nije naučilo pa je (opravdano) pokušalo ukinuti i sâm naziv Republike Srpske kroz ustavni sud, od čega se sud izuzeo. Drugo, ovim bumerangom su se papirnata konstitutivnost i prava pokazali nesigurnima i neostvarivima. Umjesto podrške i jačanja manjina svugdje u zemlji, pokazalo se da njihova prava s papira državne i entitetske/kantonalne strukture neće i ne mogu provesti. To je potiho učvrstilo uvjerenje u vlastitu perspektivu samo tamo gdje ste u većini. Miljenko Jergović tako 2018. u svom sjajnom eseju “Može li čovjek biti Bosanac” piše: “Neravnopravnost naroda određena je time što nijedan od tri naroda nije u stanju biti konstitutivan na cjelokupnom teritoriju zemlje. Neravnopravnost građana određena je time što je svatko negdje degradirana manjina, ali to nužno ne znači da je svatko negdje drugdje privilegirana većina. Privilegiranim bivaju samo većinske elite, dok je običan svijet deprivilegiran i kad je u većini, pa je onda kivan na one koji ga čine takvim. Većinske elite svugdje nepogrešivo uspijevaju sugerirati svom svijetu da je deprivilegiran zbog povlaštenog statusa ona druga dva naroda.

Uz ove općenite posljedice, navedene promjene sasvim opipljivo su frustrirale bh. Hrvate u Federaciji. Od 1994. do 1999. imali su ostatke struktura Herceg-Bosne na teritoriju koji su vojno i politički kontrolirali (što su uglavnom koristili da bi uspostavili ortačko-mafijaški kapitalizam, pružili nekažnjivost odabranima i priječili povratak Srba i Bošnjaka) ali i gotovo paritet dva naroda u Federaciji, s Bošnjacima kao partnerima. No otkako su u Federaciji kao kategorija uvedeni i Srbi i Ostali (čije su pozicije okupirali uglavnom Bošnjaci), njihov utjecaj je uvelike opao. Pritom je važno spomenuti da su Srbi na teritoriju današnje Federacije 1991. imali gotovo jednak udio kao Hrvati (21.9% naprema 17.6%).

Nove okolnosti su zahtijevale prilagodbu i reakciju. Političari među bh. Hrvatima reagirali su predvidljivo samosažalijevajući i braneći vlastite krive poteze koji su potkopali njihov položaj. Usto su presutno podijelili plijen, okupirajuci pozicije namijenjene manjinama u svojim vecinskim sredinama, i odrzavajuci paralelnu vlast tamo gdje im odgovara umjesto integracije (Mostar). Jedinu originalnu i vjerojatno korisnu ideju razradio je tim predvođen Ivanom Vukojom iz Instituta za društveno-politička istraživanja iz Mostara: koncept konstitutivne manjine. IDPI kao think-tank izbacio je više studija i prijedloga razmrsivanja gordijskih čvorova, koji su možda utjecali na raspravu, ali ne i na posljedice.

Koliko su bezidejni i letargicni hrvatski politicari u BiH – samozadovoljni svojim neprikosnovenim polozajem u statusu quo – pokazuje da dosad nemaju pojma sto tocno zele niti su artikulirali bilo kakav politicki prijedlog. Treci, vecinski hrvatski entitet (pored postojeće monoetničke Republike Srpske i dominantno bošnjačke Federacije), jačanje kantona unutar Federacije, jacanje Federacije, suradnju kantona nasuprot Federacije, ukidanje Federacije? Gradnju vlastitih etnickih institucija, integriranje u BiH? Paritet u multietnickim sredinama ili razgranicenje etnicki cistih? Stvaranje multietničkih regija? Oslonac na EU ili na Republiku Srpsku? Zele li pogurati Federaciju cvrsce prema entitetu koji je federacija triju narôda ili prema savezu “gradanskih” teritorijalnih jedinica, tj. kantona? Ni među bh. Hrvatima nema naročito jasnog opredijeljenja, osim veće podrške radikalnijim rješenjima kad im drugi izaberu predstavnike i smirivanja kad se to ne dogodi (v. graf).

Usto, prema proslogodisnjoj anketi, trecina bh. Hrvata (33%) bi najradije uspostavu vecinskog hrvatskog entiteta, narednih 8% bi jos radikalniju podjelu zemlje na “tri neovisne drzave”, a 42% bi ukinulo oba entiteta. Svega 9% bi zadrzalo trenutnu arhitekturu zemlje. Sto se tice preferencija oko preustroja Federacije, 34% bh. Hrvata bi podijelilo Federaciju na bosnjacki i hrvatski dio, a 33% bi ukinulo kantone.

Perspektiva RH

Takav nedostatak smjera i privrženosti ostavlja i RH u magli. U HDZ se klatno njiše u krugu nemiješanja, folklora i prigodne verbalne privrženosti “konstitutivnosti” i “suverenosti” bh. Hrvata uz njihovo gušenje zagrljajem Grabar Kitarović. Pritom se isključivo razmišlja o unutarnjoj politici. Pragmatično se antagonizira Bošnjake nedavno pronađenom islamofobijom i potpirivanjem straha od nepostojećeg terorizma u BiH (kad se cementira vlastita uloga borbe protiv terorizma i privrženosti NATO-u) ili uzdizanjem ratnih zločinaca i sâme Herceg-Bosne (kad se dokazuje nacionalistička ispravnost u konkurenciji na desnici, osobito protiv Hasanbegovića). Potonje je rezultiralo bizarnom objavom na stranackoj sluzbenoj Facebook stranici u kojoj se zauzimaju strane u srednjobosanskom ratu iz 1993. Prisutna je i podcjenjivačka retorika po kojoj bi Bošnjaci trebali biti zahvalni RH i valjda podložni (T. Sokol). Još stidljivije nego u sâmoj BiH prostor se širi prigodnim neodređenim izjavama o pravu na hrvatski entitet: Grabar Kitarović u prošloj kampanji je natuknula nešto u tom smjeru, pa ubrzo demantirala i nikad više spomenula; irelevantni Miroslav Kovač u ranoj kampanji za Plenkovićev tron neodredeno je predložio za BiH belgijski model, valjda autonomije tamošnje germanofone zajednice. Potonje je osobito začudno i neupućeno jer su germanofoni Belgijci skoncentirani u par kompaktnih i homogenih općina veličine dva Brača i čine 0,7% stanovništva Belgije. HDZ-u je kurs nadalje ograničen: Grabar Kitarović, notornog Bandića i Plenkovića sitne trgovačke računice dovele su do čvršćeg vezivanja uz Čovića, a time i neizravno i uz njegovog partnera, republičkosrpskog despota Dodika, što je dovelo do ponižavajuće prisutnosti hrvatskog veleposlanika na nacionalističkim proslavama u Banja Luci, od koje su se naknadno oprale ruke.

SDP je, pak, čini se, nakon izdaje načela ravnopravnosti od strane Komšića i dijelova bh. socijaldemokrata, zauzeo pragmatičniji i realpolitički stav nemiješanja uz poruke zaštite malobrojnijih i važnosti dogovora unutar BiH. U trenutnoj kampanji Milanović je, upitan o BiH, osim privrženosti ravnopravnosti i izmjeni izbornog zakona, podcrtao i potrebu unutarnjeg oslobađanja bh. Hrvata od jarma tamošnjeg HDZ-a. U tom smjeru je neko vrijeme plovio HSS-ov Krešo Beljak, podupirući tamošnju sestrinsku stranku pod Mariom Karamatićem. Etabliravši se žešćom retorikom i pozivima za “povratak na Washingtonski sporazum”, tj. resetiranje bošnjačko-hrvatske federacije, i prijetnjama proglašavanja hrvatskog entiteta, bh. HSS je neko vrijeme fingirao kao moguća jedina oporba tamošnjem HDZ-u. To se vrlo brzo ispuhalo, a ostrašćenim homofobnim i desničarskim stavovima odbili su i sâmog Beljka, koji se, izgleda, razočarano povukao.

Razočaranje odnosima u BiH i među bh. Hrvatima je široko prisutno u tom spektru. Interno i privatno, barem Milanović nije zazirao od propitkivanja održivosti bh. modela i opasnosti ako Republika Srpska ipak proglasi neovisnost, pogotovo u svjetlu naoružavanja tamošnje policije i aktiviranja pričuvnog sastava, za što je izrazio spremnost upliva i u tajnoj snimci razgovora sa šatorašima 2016. (“to da se Srpska Republika odcijepi, da se organizira referendum… I što ćemo mi ostaviti Hrvate u BiH s Bošnjacima, e pa nećemo“) i nedavno javno (“mislim da oni u Bosni znaju tko bi im prvi skočio u pomoć kad nešto treba“). Nakon premijerskog mandata, smatra da je “nakon svega što se dogodilo, teško reći da je aranžman iz Daytona pravedan. Ali, ključ su dobri odnosi bošnjačkog i hrvatskog vodstva. Trenutačno ih nema. S obzirom da Bošnjaka ima u BiH više nego Hrvata, oni ili mogu nastaviti razgovarati s pozicije sile, ili mogu sjesti i u dobroj vjeri razgovarati s onima koji bi im trebali biti partneri i prijatelji.” No njegova vlada, osim umirujuće prisutnosti u Mostaru kad su bacani molotovljevi kokteli ili izoliranja hrvatskih predstavnika izabranih bošnjačkim glasovima, nije učinila mnogo na emancipaciji bh. Hrvata, mada je bila prisutna i mada nije bila opterećena glasovima. Pitanje je, jasno koliko je uopće mogla. 2014. tadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić u Dnevniku HTV-a izjavom o mogućnosti “trećeg entiteta” osupnula je ustaljene stavove o integracionalizmu hrvatskih liberala i socijaldemokrata, no nikakvu reakciju u BiH nije proizvela.

BiH bez normalnih odnosa s Hrvatskom je medunarodno izolirana zemlja. Prakticki svi bitni prometni i gospodarski pravci prolaze kroz Hrvatsku, sto je bilo bolno ocito za vrijeme rata. The Economist je nedavno u reportazi podcrtao mrtvilo sarajevskog zeljeznickog kolodvora, sa sesnaest puta manje vlakova od zagrebackog. Sarajevo je tako nakon nedavnog uvodenja modernijeg talgo vlaka bez veze s Plocama jer HZ nema interesa za uspostavljanje prometa na liniji Ploce-Capljina. Jasno, Hrvatska i BiH su simetricno vezane jedna uz drugu. Bez sporazuma o Unskoj pruzi istocna Lika i Knin ostaju relativno izolirani. Dim i plinovi rafinerije u Bosanskom Brodu guse i gradane Slavonskog Broda; hrvatski otpad iz nuklearne elektrane Krsko ne mozemo tek tako odloziti uz granicu na Kordun. Gradnja hidroelektrana i akumulacija u sjevernoj i istocnoj Hercegovini prekinula bi opskrbu Dalmacije pouzdanom strujom iz HE na Cetini, Krki itd. Bolje povezani elektroenergetski sustavi uskladili bi ponudu i potraznju (pogotovo sunca i vjetra) te struju ucinili jeftinijom, a zrak ciscim. Da Hrvatska ima stabilne i normalne odnose s BiH, umjesto skupog Peljeskog mosta krajnji jug mozda je bila mogla spojiti jeftinim koridorom u zaledu Neuma. Da je gospodarska suradnja uspostavljena na zdravim temeljima, radno intenzivne industrije (poput brodogradnje) mogle bi se uvezati u Hercegovinu ili Bosansku krajinu.

No umjesto suradnje zbog ove meduovisnosti, hrvatska politika vise je slicila na gusenje zagrljajem. Politika RH svodi se na krotko sluzenje sitnim interesima katolicke crkve i lokalnom HDZ-u. Ukratko, na neodrzivi redoslijed oprastanja dugova, dotacija u rupe bez dna i kupovanja socijalnog mira i glasova. Time se otuduje i ozlojeduje hrvatska javnost, a bh. Hrvati udaljavaju od emancipacije, odgovornosti i izgradnje kapaciteta svoje drzave. Usporedbe izgleda mostarskog sveucilisnog KBC-a i onog riječkog bile su jedne od najklikanijih vijesti na internetu; priče o HDZ-ovim “kantonalnim ministrima” [zupanijskim procelnicima] koji s ovu stranu granice beru invalidnine, mirovine i socijalne stipendije za svoju djecu na fakultetu u Hrvatskoj produbile su gorcinu, bas kao i glasanje na hrvatskim izborima s druge strane granice ili dodjela pocasnog doktorata zagrebackog sveucilista notornom Draganu Covicu, predsjedniku bh. HDZ-a.

Politika trenutne hrvatske vlade potkopava i polozaj bh. Hrvata. Komforan i samodostatan položaj hrvatskih političkih elita u BiH ne vodi nigdje. Iz Zagreba se nikad nece izmijeniti bh. izborni zakon tako da Hrvati slobodno mogu izabrati vlastite predstavnike/ce. Demokratski i kompromisni dogovor s bosnjackim i srpskim duznosnicima ili gradnja neovisnih institucija koje sluze svima nece se postici na kavi na Tresnjevci. Nece sazrijeti demokracija i sloboda misljenja medu sâmim bh. Hrvatima niti ce se stvoriti kriticki mediji, stranke, civilno drustvo i pokreti koji ce smjenjivati i pritiskati korumpirane, iskljucive i lose duznosnike. Vlastitu slobodu – pa i od “svojih” korumpiranih elita – i bolje sutra mogu i moraju izboriti bh. Hrvati sâmi, uz suradnju sa svojim sugradanima i podrsku RH u pravom smjeru.

Konstruktivni program

To konacno mora ukljucivati zaokret zasnovan na vec pomalo floskuli europskih vrijednosti. Tamosnje hrvatske stranke upale su u mantru (Covic je po tome nazvao i zbirku svojih nenadahnutih govora) po kojoj su upravo bh. Hrvati “nositelji europskih vrijednosti”, sto zvuci poprilicno problematicno. Zar je jedan narod kulturno ili vrijednosno napredniji od drugih? Ili ima civilizirajucu misiju u BiH, mozda kao onda Austrijanci (1878-1910) ili mladi prosvjetari HSS-a 1930-ih? U svakom slucaju, izabrana je vrlo nes(p)retna parola. Jos je mladi Stjepan Radic za vrijeme rasprava kako ukljuciti BiH u Austro-Ugarsku idealisticki naivno volontirao Hrvatsku za misiju modernizacije, prosvjecivanja i uzdizanja nekadasnjeg osmanskog pasaluka, no ovdje se radi o paravanu za sve neeuropske radnje, od klijentelizma i korupcije, netransparentnosti, dogovorne ekonomije, slavljenja ratnih zlocinaca i odbijanja suocavanja s prosloscu, kao i nedostatka rada na pomirenju i zajednickom zivotu. Europski plašt znači i internacionalizaciju pitanja ravnopravnosti, kao i viši cilj zbog kojeg je dogovor u BiH nužan. Napori Stiera i Picule u Europskom parlamentu rezultirali su rezolucijama EP-a kojim se pozivaju strane u BiH na dogovor i osiguranje uključivog školovanja, javnih medija, i poštivanja odluka ustavnog suda. Puno važnije bi bilo kad bi hrvatska strana u BiH ispunila što može od toga i sâma (v. dolje).

Vlada RH trebala bi, umjesto nekritickog podrzavanja, politicke predstavnike bh. Hrvata poticati na kompromisni dogovor unutar Federacije BiH, a ne uvoditi ih za ruku u Europski parlament i nagrađivati sinekurama. Dobra volja i hrvatski “ustupci” ne bi trebali biti toliko teski. Postivanjem odluka Ustavnog suda jos iz 1998. o imenu Kantona 10 (kojeg su prozvali Hercegbosanskom zupanijom) te o zastavama i grbovima opcina i kantona (koji ne mogu biti iskljucivo hrvatski u zemlji tri konstitutivna naroda, pogotovo u Kantonu 10 gdje su Hrvati uoci rata bili tek 51%, a sada 76% stanovnistva), ili promjenom sramotnih naziva ulica po ustaskim oficirima i zlocincima2 vec se moze pokazati dobra volja i odbacivanje iskljucivosti. Cemu slanje racuna za struju 200 tisuca kucanstava svakog mjeseca iz Ulice Mile Budaka, odgovornog za smrt i patnje tolikih ljudi u BiH? Ne manje vazno, pokazuje se i privrzenost postivanju ustava i pravne drzave, kao i suradnji s ostalim narodima.

Postivanje pravne drzave u pravnoj dzungli BiH je tesko, ali i kljucno nacelo. To je osobito vazno jer se od strane bh. Hrvata trazi upravo postivanje i provodenje odluka Ustavnog suda BiH o nacinu izbora hrvatskih predstavnika u gornji dom parlamenta tamošneg entiteta, Dom narôda. Trenutno se predstavnici biraju po kantonalnim skupstinama, cak i tamo gdje bh. Hrvata uopce nema, pa polugu tih izbora drze vecinski Bosnjaci. Kako bi taj Dom narôda upravo trebao stititi interese malobrojnijih Hrvata (22%), Srba (2.6%) i ostalih, takav izbor je besmislen i protuustavan. Slicno je i s izborom clanova troclanog Predsjednistva: ocito je duh ustava bio da svaki narod sebi bira jednog clana, no doslovnim citanjem ispada da je dosta da se politicar/ka samo izjasni kao Hrvat/ica. U Federaciji, naime, koja je jedna izborna jedinica s omjerom Bosnjaka i Hrvata 7:2, i iz koje se biraju 2 clana predsjednistva, tako se sirom otvaraju vrata potkopavanju ravnopravnosti. Bošnjaci bi mogli izabrati oba člana. To se i dogodilo 2006., 2010. i 2018., kad je Željko Komšić s vrlo malo potpore među bh. Hrvatima postao hrvatski član državnog predsjedništva. U najbezočnijem primjeru, u općini Kalesija u kojoj žive gotovo isključivo Bošnjaci i 20 Hrvata, dobio je više od 7 tisuća glasova. No kako traziti postivanje presuda ustavnog suda kad je vise od dvadeset godina odbijate provesti u minornoj stvari obiljezja i imena jednog kantona?

RH bi se trebala vezati uz nacela, a ne stranke ili osobe. Sve i da ima(ju) odusevljenu i nepokolebljivu podrsku bh. Hrvata, hrvatska vlada bi trebala suradivati s njima u mjeri u kojoj se drze famoznih europskih vrijednosti. Dok god normu cine slavljenje ratnih zlocinaca i politika odgovornih za teska stradanja, imenovanja ulica po ustaskim zlikovcima, odbijanje provodenja odluka ustavnog suda i nepostivanje ustava, korupcija, kao i protekcija bjegunaca pred hrvatskim pravosudem, RH ima razloga za rezerve. To nije naivni idealizam, vec realpolitika: RH je u interesu imati sredeno i normalno drustvo na svojih tisucu kilometara granice. Poticanje i presutno toleriranje ponasanja u stilu republickosrpskih ili bosnjackih kleptokrata i nacionalista ni kratkorocno ni dugorocno ne vodi nigdje doli u potpuni gospodarski i kulturni rasap drustva. Hrvatska ce time zadobiti nove glavobolje, a izgubiti trziste i partnera. Djelomicno se to vec i dogada: implozija mostarskog Aluminija, tog bankomata tamosnjeg HDZ-a, se najbolje vidi po padu potrosnje el. energije na distributivnom podrucju Elektroprivrede HZ-HB. Sibenski TLM zbog toga je svog dosadasnjeg partnera bio prisiljen elegantno zamijeniti; ali hrvatska vlada je svojih 9 milijuna dolara iz 1997. ulozenih u Mostar nepovratno izgubila. Hrvatska ima dosta pragmaticnih interesa u BiH. BiH je jos uvijek cetvrto najvaznije izvozno trziste za RH (13% izvoza, oko 750 milijuna dolara), no vrijednost naseg izvoza rapidno opada. Još 2008. zabiljezeno je 2 milijarde, a 2014. svega 1,4 milijarde dolara, što se do danas prepolovilo. Usto su i naši politički interesi isprepleteni. Zapadnoeuropske zemlje nam (i) zbog stanja u BiH i velikog broja nasih drzavljana tamo odbijaju ulazak u Schengen, sto je veliki uteg gospodarstvu. Slicno rezoniraju i SAD: znacajan razlog odrzavanja viznog sustava za hrvatske drzavljane je veliki broj odbijenih zahtjeva hrvatskih gradana iz BiH i Srbije.

Jasno, situacija je daleko od kritične. Opce pobune razjarene mladezi u Libanonu i Iraku, slicnim multietnickim drustvima sa snaznom podjelom vlasti izmedu razlicitih skupina, tesko se mogu preslikati na BiH, s 20% starijih od 65. Sa sve daljom perspektivom clanstva u EU-u, BiH i njene politicke elite (ali i stanovnistvo koje bi ih trebalo kontrolirati i pritiskati) nece imati poticaj za promjene korumpiranih i iskljucivih obrazaca ponasanja.

No ako je mrkva clanstva u EU vrlo izgledno nestala, Hrvatska jos ima mnoge vlastite poluge i mrkve i batine. Prvo, golema i sumnjiva imovina prvaka HDZBiH-a s ove strane granice je vrlo opipljiva. Neki njihovi ispadi i djela mogli bi doći pod povećalo i našeg DORH-a. Drugo, dotacije iz državnog proračuna treba preusmjeriti onome što lokalne vlasti neće financirati – u mlade, kreativne, u projekte u znanosti i obrazovanju, civilnog društva, novinarstva i istraživanja, u projekte poticanje suradnje i suzivota umjesto u ono sto trebaju pokriti porezni obveznici BiH, ili, jos gore, u zidanje betonskih crkava i folklorne festivale. Jos je 1935. Krleza zdvajao nad politikom HSS-a, tog ondasnjeg HDZ-a: “Pitanje je osnovno: turbine ili opanak! Hidroelektrane ili crkve! Macek, jasno, zida crkve.” Danasnje hidroelektrane su kriticke i otvorene skole, katedrale duha; umrezavanje znanja i njegova primjena, nadilazenje predrasuda i suradnja. Trece, distanciranjem od losih politika i politicara RH ih u potpunosti medunarodno izolira, umjesto da ih nagrađuje mjestima RH u Europskom parlamentu, sto nije nevazno. Cetvrto, HINA i HRT svojim dopisnistvima u BiH mogu poprilicno otvoriti i provjetriti medijski prostor temama o kojima se suti.

Ukoliko žele graditi i poboljšati BiH, pred predstavnicima bh. Hrvata je dug popis zadataka. Rjesavanje nagomilanih problema zahtijevat ce mukotrpne pregovore, predanost i dosta dobre volje. Sat otkucava, a broj i udio bh. Hrvata se topi: jednom kad padne ispod psihološke granice, bit će jako teško braniti papirnata prava opravdanošću situacijom na terenu. Srba je u RH 1991. bilo 12%; realno, oko tog broja se kreću i procjene danasnjeg udjela bh. Hrvata. Uskoro ce i Austrija ukinuti ogranicenja trzista rada za ljude s putovnicama RH, a vec je tamo mozda i oko 60,000 bh. Hrvata. Svijest o krhkom položaju mora voditi pragmatičnim i kompromisnim rješenjima. “Hrvati su u Bosni i Hercegovini poraženi, i nisu u prilici da drugima išta priznaju ili ne priznaju,” u nedavnom intervjuu rezignirano otrežnjujuće primijetio je Miljenko Jergović.

Važno je da institucionalni put nema alternativu. Umjesto stranačkih skupova, kabinetskih dogovora velikih vođa i glumljenja demokracije, odluke se trebaju donositi u parlamentu. Trenutno 5 hrvatskih predstavnika u gornjem domu državnog parlamenta jedini imaju pravnu osnovu reći da predstavljaju bh. Hrvate. Unutar tog kruga se mora raspraviti politika. A presude ustavnog suda mogu biti pritisak na dogovor, ali nikako nadomjestak dogovora u parlamentu.

Konacno nadilaženje sustava “dvije skole pod jednim krovom” i osiguranje ukljucivog skolovanja na hrvatskom/s bh.-hrvatskim kurikulumom je jedno od kljucnih zadataka. U njegovom sklopu trebalo bi uvesti i gradanski i vjerski odgoj, odgajajuci mlade ljude za suradnju i suzivot i rusenje predrasuda. Tragikomično otkriće da mladi Hrvati iz zapadnog Mostara nisu nikad bili preko Neretve i smatraju da su Bošnjaci karikaturalno rasno drukčiji je bilo zbilja bolan poziv na uzbunu. Drugo, reformiranjem javnih medija valja osigurati da se i na regionalnoj i lokalnoj razini rapravlja, prosvjećuje i čuju kritički glasovi, i s fokusom na hrvatske teme. Treće, Federacija i kantoni moraju uci u pregovore o jasnoj raspodjeli poreznih prihoda i fiskalnoj nagodbi, kao i uvezivanju nadleznosti, pogotovo u kulturi i obrazovanju. Zapadnohercegovacki i Livanjski kanton mogli bi se spojiti, ostvarujuci ustede i bolje integrirajuci gospodarske i prometne tokove. Institucije bosnjacko-hrvatske Federacije treba izmjestiti iz Sarajeva, gdje su ionako vec one drzavne, i preseliti u Mostar, Travnik, Jajce, (multietnicke sredine), Livno, kako ne bi doslo do prevelike koncentracije vlasti i predodzbe Sarajeva kao stranog i dalekog. Jajce, kao nekad stolni kraljevski grad i mjesto na kojem je Jugoslavija proglasena ravnopravnom federacijom umjesto unitarne i centralizirane drzave, ima poseban simbolicki kapital.

Četvrto, potrebno je rijesiti sustav izbora zastupnika u federalni Dom naroda, mozda i izravnim izborom od strane gradana umjesto posrednim kroz kantonalne skupstine, minimalizirajuci manipulacije i izborne prijevare. Pritom treba voditi racuna o cinjenici da gotovo polovica bh. Hrvata zivi izvan zapadne Hercegovine (po popisu, u Žepču ih živi više nego u Grudama ili Čitluku; više u Banja Luci nego u Neumu ili Kupresu; u Tuzli, primjerice, više nego u Rami i Kupresu zajedno). Ovo pitanje ogoljuje sukob teritorijalnih prava i prava svake osobe, što je bio problem koji je još mučio Austro-Ugarsku. Naime, granice teritorijalnih izbornih jedinica uvijek ostavljaju nekoga s više ili manje utjecaja na rezultate izbora. Bh. Hrvati se opravdano boje da bi drugi mogli glasati na “njihovim” izborima. No na crtanje čak samo virtualnih granica posebno su nervozno reagirali Bošnjaci. Prema tome, najlakše rješenje bilo bi izravni izbor predstavnika konstitutivnih nârodă sa samim narodima kao “plivajućim” izbornim jedinicama, kao što se biraju predstavnici manjina u RH, ili neizravni putem elektorskih glasova – ograničavajući udio glasova iz pojedine teritorijalne jedinice razmjerno njenom udjelu u broju bh. Hrvata. (primjerice, glasovi iz Središnje Bosne ne bi mogli biti više od 18% ukupnih glasova za hrvatske predstavnike). Izravnim izborom predstavnika razbio bi se i autoritarni i izvanparlamentarni model velikog vođe.

Peto, polozaj zajednice koja je u manjini (Hrvati u Travniku, Bosnjaci u Livnu itd.) na razini opcina i kantona treba ujednaciti kako bi se uklonio strah od Drugoga i asimilacije. S time je vezan balans utjecaja na lokalnu vlast u bosnjacko-hrvatski paritetnim sredinama: Mostaru, Novom Travniku, Jajcu. U njima bi mozda vecinu osjetljivih poslova mogli obavljati kantoni. Blokada lokalnih izbora u Mostaru neprovodenjem odluka ustavnog suda jos od 2012. odrazava zamrseno postojanje dvostrukih nacela i HDZBiH-a i bosnjacke SDA. Gdje god bili u blagoj [relativnoj] vecini, trazi se nacelo jedan covjek-jedan glas. No gdje god bili u manjini, traze se dodatna jamstva i drugi modeli.

Šesto, zajamcenom ravnopravnoscu u Domu naroda mogla bi se opustiti politicka scena i umiroviti etnicke kvote u federalnoj vladi koje postaju besmisleni izvor trenja u trenutku kad Bosnjaci postaju 75% stanovnistva. Kulturna, jezična, obrazovna, tj. “etnička” pitanja – rezervirana za kantone – mogla bi tako prijeći pod nadležnost legitimnih hrvatskih predstavnika u federalnom Domu naroda ili zasebnih tijela koje bi oni mogli ustanoviti i kontrolirati (hrvatski javni medij, Zavod za školstvo? Zavod za zaštitu kulturne baštine?)

35 općina s najvećim brojem bh. Hrvata, popis 2013. Od top 15 općina, u Tuzli, Travniku, Mostaru i Jajcu bh. Hrvati su u manjini.

Potrebno je i doci do osnovnog i institucionalnog dogovora o isticanju nacionalnih simbola, kako bi se izbjeglo sukobljavanje i raspirivanje neprijateljstva. Usto je nuzan dogovor o kaznjavanju govora i simbola mrznje, sto ukljucuje i ustaske ulice. Civilizacijski korak naprijed bio bi i obiljezavanje stradanja onih drugih.

Ukratko, napredak je u BiH potreban na poljima na kojima ni RH u kudikamo laksoj situaciji nije voljna ni u stanju iskoraciti i pruziti ruku. Barem dok se ponaša po sličnim obrascima HDZ-a. Još je 1997. pomirljivi i pragmatični Haris Silajdžić, tada premijer BiH, jasno rekao: “Tako dugo dok Hrvatska ne bude demokratska, dotle neće biti demokracije ni kod nas.” Zato i Hrvatska ima veliki potencijal i ulogu u prelijevanju viših standarda u BiH.

Tračak nade ulijeva činjenica da je najviši ešalon bh. političara zapravo sve osim ostrašćenih nacionalista – životopis Dragana Čovića kao pragmatika i čovjeka koji se lako prilagođava okolini i poticajima to savršeno pokazuje. Tto znači da se, u okolnostima u kojima se cijene dogovor i reforme, tj. kad im se to isplati, ipak mogu voditi europskim vrijednostima. Usto, RH ne moze i ne treba gurati rjesenja za koja nema demokratske podrske (koja je ipak uglavnom nacionalisticka), vec tek baciti karte na majeutiku, kladeci se da medu bh. Hrvatima ipak postoji znatan udio ljudi koji zele progresivno i pomirljivo drustvo i da ce atmosfera i potpore, stipendije i projekti, tribine i poruke s Pantovcaka i Banskih dvora, iz instituta, radionica, udžbenika i programa pomoci gradnji i iskazivanju te vecine. Ali, ključno, poticaj mora barem djelomično doći odozdo, iako je mladih sve manje, a nezadovoljnima lakše otići u Zagreb ili München. Šanse za napredak su, stoga, minimalne; budimo realni, tražimo nemoguće. Ili spremajmo plan B?

Daljnje čitanje

  • Basta, Karlo. “Imagined Institutions: The Symbolic Power of Formal Rules in Bosnia and Herzegovina.” Slavic Review, vol. 75, no. 4, 2016, pp. 944–969., doi:10.5612/slavicreview.75.4.0944.
  • Bose, Sumantra (2017) “Mostar as microcosm: power-sharing in post-war Bosnia“. In: McCulloch, Allison and McGarry, John, (eds.) Power-Sharing: Empirical and Normative Challenges. Routledge studies on challenges, crises and dissent in world politics. Routledge, Abingdon, UK, pp. 189-210. ISBN 978-1138640368
  • Goldstein, Ivo. “Croatian Politics in BiH“, Heinrich Böll Stiftung, December 2018.
  • Hasić, Jasmin. “‘Deviating’ Party Leadership Strategies in Bosnia and Herzegovina: A Comparison of Milorad Dodik and Dragan Čović.” Party Leaders in Eastern Europe. Palgrave Macmillan, Cham, 2020. 17-41.
  • Keil, Soeren. «Federalism as a Tool of Conflict-Resolution: The Case of Bosnia and Herzegovina», L’Europe en Formation, vol. 363, no. 1, 2012, pp. 205-218.
  • Grandits, Hannes. The power of ‘armchair politicians’: Ethnic loyalty and political factionalism among Herzegovinian Croats. na, 2007.
  • Hooper, Ashley. “Dissatisfied voters and no alternative: The unchallenged position of political elites in Bosnia and Herzegovina.” [Master Thesis] University of North Carolina at Chapel Hill (2015).
  • Sahadžić, Maja. “Mild Asymmetry and Ethnoterritorial Overlap in Charge of the Consequences of Multinationalism. A Country Study of Constitutional Asymmetry in Bosnia and Herzegovina.” Constitutional Asymmetry in Multinational Federalism. Palgrave Macmillan, Cham, 2019. 47-75.

Biljeske

1. Politika koja je “frustrirana gubitkom i demografskim i teritorijalnim” je politika osvajanja i kontroliranja teritorija, bez puno razmisljanja o razvoju i boljitku drustva i bez obzira prema demokraciji i ravnopravnosti. Najsiroviji prikaz te frustracije dogodio se 1996.-1997., kad je (danas osudeni) ratni zlocinac Dario Kordic ruljom blokirao povratak izbjeglica krive nacionalnosti u Jajce, uslijed cega je doslo do vala nasilja i paleza te je smrtno stradao jedan covjek [Richard Holbrooke, To end a war, Random House, 1998., p. 350; Toal, Gerard, et al. Bosnia Remade: Ethnic Cleansing and Its Reversal. Oxford University Press, USA, 2011., str. 194]. Jajce je, naime, 1995. od okupacije RS oslobodio HVO, smatrajuci ga sad svojim vlasnistvom; unatoc tome sto je 1991. u opcini bilo svega 35%, a u sâmom Jajcu svega 14% Hrvata.
2. Osim niza ulica u Zapadnoj Hercegovini, gdje je udio bh. Hrvata u stanovnistvu ponegdje i 100%, posebno je izrazen i bezocan bio problem u zapadnom dijelu Mostara, buduci da je udio Bosnjaka i bh. Hrvata u cijeloj opcini podjednak. Lokalni HDZ je na gradskom vijecu predlozio promjenu naziva ulica koje je sâm tako prozvao 1990-ih, ali istodobno i promjenu naziva Titovih i partizanskih ulica u istocnom, vecinski bosnjackom dijelu grada, sto su bosnjacki vijecnici odbili. Taj manevar je posluzio HDZBiH i njihovim medijskim satelitima za opravdanje kako su “im ruke vezane” i da su zapravo Bosnjaci “odbili promijeniti nazive ulica.”
3. Na sastanku u splitskoj Vili Dalmacija 5. studenoga 1993., Jadranko Prlić, premijer Herceg-Bosne, kaže: “Mi se moramo približavati zaokruženju teritorija. Mi smo kao Vlada proljetos utvrđivali i prijedloge i zaključke, čak i o preseljenju određenih brigada sa nekih područja koje bi uključivalo i preseljenje pučanstva sa tih područja i njegovo koncentriranje na određenim pravcima za koje smatramo da mogu postati i ostati hrvatski prostori.”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s