Prilog sjećanju

27. siječnja, na 75. godišnjicu oslobođenja logora Auschwitz, obilježavamo Dan sjećanja na Holokaust. Što to znači daleko od Dnevnika Ane Frank i Schindlerove liste, u našoj sredini i na našim ulicama?

Šibenik je imao poprilično malu židovsku zajednicu prije Drugog svjetskog rata – svega 28 ljudi zabiljezeno je 1931. na popisu stanovništva. Veći broj Židova u Dalmaciju je pristigao netom prije početka rata u Jugoslaviji, 1940-1. u tranzitu prema sigurnom izbjeglištvu iz Austrije i Njemačke, svojih domovina koje su ih se odrekle. Tako su, primjerice, u jednom izvještaju u srpnju 1940. u Šibeniku zabilježeni Friedrich i Charlotta Stein kao izbjeglice.

Početkom Drugog svjetskog rata, Šibenik i najveći dio Dalmacije okupirala je Mussolinijeva Italija te je Šibenik postao dio sastavni dio fašističke Kraljevine Italije. Iako su Židovi u Italiji i talijanskim područjima bili diskriminirani, a stranci zatvoreni u logore, genocidnog nasilja prema njima nije bilo. Talijanska Dalmacija i Kvarner te talijanska okupacijska zona u NDH, u opreci s ostatkom ustaške države gdje se Židove, Rome (i Srbe) masovno ubijalo u logorima i stratištima (Danica, Jadovno, Jasenovac, Pag…), bili su “obećana zemlja” za hrvatske i bosanskohercegovačke Židove. Viza za talijansku Dalmaciju ili bijeg preko talijansko-ustaške granice gledale su se kao spas, a o zaštiti Židova od strane talijanskih vlasti u Dalmaciji Gino Bambara je nedavno napisao i vrijednu knjigu. Jasno, sigurnost i djelomična sloboda Židova u talijanskoj Dalmaciji bili su relativni – u lipnju 1942. crnokošuljaši i batinaši su popljačkali, spalili i uništili drevnu splitsku sinagogu. U talijanski koncentracijski logor Kampor na Rabu, iako prvenstveno otvoren za Slovence i Hrvate, do ljeta 1943. zatvoreno je i oko 2,100-2,700 Židova, među kojima i Marija Kohn i Osječanka Maja Bošković-Stulli (na slici desno).

Nakon rujna 1943. i kapitulacije Italije, u Dalmaciju stižu njemačke i ustaške trupe te se situacija stubokom mijenja. Počinju deportacije u logore smrti. Partizani su uspjeli evakuirati gotovo sve Židove iz logora Rab, no Nijemci su zatečenih dvjestotinjak prebolesnih ili prestarih – koji nisu mogli otići – promptno poslali u smrt. Tristotinjak evakuiranih Židovkinja i Židova iz rapskog logora ustrojilo je Rapski partizanski bataljon te se iskazalo u žestokim borbama protiv Nijemaca, snaga NDH i četnika na Kordunu i Banovini, pretrpivši teške gubitke.

Šibenski Židovi i holokaust

Popriličan broj Šibenčanki i Šibenčana židovskog podrijetla borio se u partizanima. Neki su u pokretu bili od početka, kao predratni komunisti i antifašisti, dok su drugi pristupili uglavnom masovnije sredinom i krajem 1943., kad je talijansku upravu zamijenila njemačka i ustaška. Tada je, naime, odlazak u partizane ili partizanski zbjeg bio najizglednija strategija preživljavanja nasuprot pasivnom čekanju kakve racije i slanja u logor.

Jedan od zaboravljenih Šibenčana je Isak Drutter (r. 1925) Podrijetlom iz obitelji koja se iz Travnika doselila u Šibenik nešto prije njegovog rođenja, kupivši drogeriju “od jednog Talijana”, pohađao je šibensku gimnaziju do 1941. te kasnije odlazi u partizane. Nakon rata postaje jedan od naših najpoznatijih ekonomista, školujući se i u SAD-u te postavši guverner Narodne banke Hrvatske i sveučilišni profesor. Otac Salomon i majka Regina – u čijoj su radnji Šibenke rado kupovale konfekciju – preživjeli su rat. Isakovo kazivanje sačuvano je za buduće naraštaje u Memorijalnom muzeju Holokausta u Washingtonu. U partizanskoj artiljeriji borio se pak njegov bratić Albert, rođen u Šibeniku 1907., kasnije glumac.

Isak Drutter prisjetio se svog djetinjstva u Šibeniku, u kojem su tada živjele samo dvije židovske obitelji. Prisjetio se početka rata, izbacivanja iz škole, hapšenja, odlaska u partizane na štakama. „Ta naša mikro židovska zajednica u Šibeniku u cijelosti je preživjela zahvaljujući partizanima. Ili smo bili u partizanima ili su nas partizani spašavali. Istodobno, od naše mnogobrojne rodbine koja je živjela u NDH, gotovo nitko nije preživio“, rekao je Drutter.

Reginu Berger-Sedlar, (r. 1922. u Šibeniku) studentica medicine, bila je kći krojača, “poznatog šibenskog Židova”, Borisa. Pristupivši savezu komunističke omladine, aktivno je sudjelovala u pokretu otpora protiv Talijana sabotažama i diverzijama. Od strane fašističkih obavještajaca je bila “smatrana vrlo aktivnom i fanatičnom propagandistkinjom.” Nakon dojave, uhitila ju je talijanska fašistička tajna policija tijekom sastanka mladih komunista u jednoj kući u Docu u travnju 1942. Prilikom uhićenja došlo je do pucnjave. Iz talijanskih dokumenata doznajemo:

“Agenti su upali u jednu sobu na prvom katu gdje su zatekli 3 muškarca i jednu ženu koji su sjedili za stolom, i naredili im da dignu ruke uvis. Jedan od prisutnih je hitrim pokretom uspio izvaditi pištolj i smrtno raniti podbrigadira Javne sigurnosti Caprara Giuseppea. Agenti su odmah odgovorili vatrom i ubili trojicu komunista. Uhapšeno je, zatim, 10 osoba koje su se dijelom zatekle u istoj kući, a dijelom u susjednoj. … Specijalni sud je noćas, na izvanrednom zasjedanju, tri uhapšene osobe osudio na kaznu smrti, dvije na 30 godina i jednu na 8 godina zatvora. (…) Svi su za vrijeme suđenja, a naročito Manojlović i Berger pokazale zastrašujući cinizam, a osudu na smrt su primile podrugljivim osmijehom.”

Regina ipak nije smaknuta, već joj je kazna preinačena u zatvorsku. Nakon pada Italije, pobjegla je iz zatvora zadnjeg dana 1943. te je bila na raznim sanitetskim dužnostima u dalmatinskim partizanskim jedinicama. U pokretu otpora sudjelovali su i njen otac Boris, majka Sali i brat Miro (r. 1918.). Dok je Regina bila u talijanskom zatvoru, njena vršnjakinja, Šibenčanka Dobrila Weiler otišla je u siječnju 1943. u partizane te je radila kao bolničarka i voditeljica saniteta u 3. dalmatinskoj, a kasnije 1. proleterskoj brigadi. Vrlo vjerojatno su radile zajedno i skupa dočekale kraj rata.

Rahela Komol (r. 1918), domaćica iz Šibenika, po padu Italije priključila se XIX partizanskoj diviziji; ranjena u borbi s Nijemcima 1944., bila je prebačena u oslobođenu Italiju na liječenje. Sličan put imala je i Klara Štrkalj-Erlih, trgovkinja, koja je nakon pada Italije otišla u partizane te radila kao daktilograf na Visu, a zatim u Bazi NOVJ u Bariju (Italija). Trgovački pomoćnik Sason Papo poginuo je kao partizan u sjevernoj Dalmaciji 1944.

Milica Koštan-Graf, r. 1913. u Sesvetama, prije rata bila je trgovačka pomoćnica. Nijemci su ju 1944. uhvatili u Šibeniku kao suradnicu partizana i strijeljali u Zablaću. Vojvođanski Židov, student medicine i uvjereni komunist, narodni heroj Pavle Papp (r. 1914.), poznat pod nadimkom “Šilja”, tek je smrću vezan uz Šibenik. U kolovozu 1941., dok je pokušavao organizirati ustanak i gerilske akcije protiv talijanske okupacije, uhvatili su ga Talijani kod Vaćana i strijeljali u Skradinu. Sličan je put imao i prvi zapovjednik Šibenskog partizanskog odreda, Josip Polak “Pepa”, Židov rođen u Pakracu 1913. Upućen u sjevernu Dalmaciju od strane KPH kako bi pomogao organizirati otpor, poginuo je u borbi s Talijanima u ožujku 1942. pokraj Sinja.

Mnogi drugi zabilježeni su prvenstveno kao izbjeglice. U zapisima se nalaze i dvojica braće Cohen iz Šibenika koji su se sakrili u Zadru 1943/4., te ih je spasio tamošnji činovnik Rocco Panella (po kazivanju njegove kćeri Angele), izdavši im propusnicu. Mariju (Miku) Eisler iz Šibenika, “lijepu plavušu”, koja se našla u talijanskoj Rijeci, pokušavajući pobjeći u Švicarsku sa svojom majkom, upoznao je Giovanni Palatucci (r. 1906.). Smrtno se zaljubivši u nju i želeći ju oženiti nakon rata, potegnuo je vezu preko svog ujaka, biskupa u Italiji, sve do talijanskog princa i formalno kralja NDH, kako bi joj omogućio prelazak u Švicarsku. Mikinog oca Ernesta ipak nije uspio spasiti: talijansko veleposlanstvo u Zagrebu ustaške vlasti su obavijestile da je mrtav. Tako su majka i kći prebjegle u Švicarsku legalno, a Mika se 1990. vratila u Hrvatsku te svjedočila o Palatuccijevoj dobroti kojom je zaslužio naslov pravednika među narodima. Ferdinand Frosch, rođen 1896. od oca Josipa u Šibeniku, zabilježen je kao zatočenik logora u Italiji; oslobođen je 26. studenog 1943. kod Bologne te je emigrirao u SAD zajedno sa suprugom Lili Grünwald preko Napulja i luke Fort Ontario (Oswego, New York) u srpnju 1944. Još jedna Šibenčanka židovskog podrijetla preživjela je Drugi svjetski rat, no čini se da tada nije živjela u Šibeniku (glumica Ivona Grünbaum, r. 1923.).

Slika

Nasuprot njima stajao je David (Mojsije?) Sinčić, rođen u Šibeniku 1911. Isprva HSS-ovac, prešao je u ustaški pokret i vjerojatno dobio “počasno arijstvo.” Postao je podžupan pa kninski župan i potom činovnik i časnik za vezu s talijanskom vojskom. Pragmatičnom politikom nastojao je izbjeći najgore ustaške zločine i progone Srba, promičući i savjetujući suradnju NDH s četnicima protiv partizana, “pravih neprijatelja”. Kad se rat bližio kraju, pragma ga je uvukla i u plan rušenja ustaša, preuzimanja vlasti od strane HSS-ovaca i povezivanja s Britancima, što je neslavno propalo. Strijeljan je 1949. u Zagrebu. O njemu je nedavno objavljena i monografija Hrvoja Matkovića.

Mnogi Židovi koji su u partizanima preživjeli holokaust pomogli su izgradnju i podizanje Šibenika nakon oslobođenja u studenom 1944. Kako je Šibenik u tih pola godine, do svibnja 1945. bio glavni grad Hrvatske, Sabor, Vlada, agencije, zavodi i državne ustanove su djelovale u gradu. Primjerice, u zgradi današnje Porezne uprave na rivi kraj Autobusnog kolodvora (onda carinarnici) je bilo sjedište hrvatske vlade. Tako su mnogi Židovi radili u upravi i pravosuđu hrvatske vlade u Šibeniku (kurir Viktor Kohn, načelnik pravno-zakonodavnog odjela vlade Aleksandar Goldštajn, pravnik i vijećnik ZAVNOH-a Milan Pollak, sudac Oto Radan), kao kulturnjaci (Oskar Herman) ili liječnici za kojima je izgladnjeli i opustošeni Šibenik vapio (Edgard Wolf, Julius Dezider, Josip Lipa, Pavao Centner).

Za kraj, kao krhotina nestalog svijeta, iz Šibenika 1926. sačuvana je fotografija skupine židovskih studenata iz Sarajeva i Zagreba, vjerojatno na izletu. Sudbine mnogih od njih, nažalost, ostale su trajno obilježene užasima holokausta i rata.

Šibenski zločinci

Kako bi se istinski ostvarilo ono “nikad više”, osim opomena nevinih žrtava, valja nam spomenuti “naše”, “vlastite” zločince i krvnike. Podsjećanje na njihov jezivi i zločinački prilog uništenju i neopisivoj patnji nevinih ljudi mora služiti samo jednom cilju. Mora nas podsjećati na činjenicu da ubojice i krvnici – u pravim okolnostima, jasno – nisu vanzemaljci ni stranci, nego ljudi pokraj i oko nas. Ranko Marinkovic je u svom Kiklopu u osvit rata podsjetio da na neugodnost u tramvaju ljudi mogu reagirati gnjevnim pogledom, ali i umorstvom u pravim okolnostima; rat im moze pomoci u potpunoj dehumanizaciji. Po predratnim izvještajima obavještajnih službi, iz Šibenika je potjecalo 11, a sa Zlarina još dvojica ustaša u ilegali krajem 1930-ih godina. Zlarinjanin i šibenski gimnazijalac Ivica Matković (r. 1913.) bio je jedan od zapovjednika Jasenovca i desna ruka Maksa Luburića, dok je “Žile” Friganović iz Šibenika bio jedan od poznatijih stražara i izvršitelja smaknuća. Šibenčanin Jerolim (Jerko) Maričić, r. 1919., istaknuo se kao krvnik i zapovjednik “Ciglane”, dijela logora Jasenovac. “Majstor strijeljanja u potiljak…čime se osobito ponosio”, donosi Goldstein, sudjelovao je i u likvidaciji židovskih žena i djece iz logora u Đakovu 1942. Rado je vršio nasumični odabir žrtvi za smaknuće u Jasenovcu. Čini se da je Branko Slipčević također bio iz Šibenika, a tu je živio, odrastao te bio aktivan u križarskim organizacijama i Vladimir Ille, rođen 1924. u Kotoru. Nakon oslobođenja Šibenika, 1945./6. još trojica Šibenčana po kratkom sudbenom postupku su proglašena krivim za zločine u Jasenovcu i strijeljana. Jedan od njih optužen da je zajedno “s još 12 ustaša ubio i u rijeku Savu bacio 250 žena koje su bile zatočenice logora Jasenovac”; drugi se, među ostalim, od optužbi za logorski staž i umorstva branio da kao čuvar u Jasenovcu nije tukao žene, “već samo one koje su mu se činile kao prostitutke.” Danas se pila obrće naopako: prema doktorskom radu iz povijesti Marijane Mikulandre, 87 smrtnih presuda izrečenih u Šibeniku 1944.-6. “nedvojbeno ukazuju na obračun i genocidno nasilje [!] koje je komunistički režim provodio prvenstveno prema civilima.”

Goldstein donosi zanimljivu crticu o sudbinama Šibenčana u jasenovačkom paklu. U logoru su završili Vodičanin Jerko Mihić (r. 1912) i njegova supruga Stella-Ljerka (r. Pollak), rodom Židovka iz Sarajeva. Mihića su ubili Šibenčani Slipčević i Maričić – povod je bio što je Mihić 1940. kao mobilizirani vojnik trevio u patroli nekog dezertera, frankovca/ustašu, te ga uhitio. I Stella-Ljerka je ubijena kasnije. (Goldstein, str. 460.) Slipčević je pak pomalo protežirao drugog Šibenčanina, novinara i političkog zatvorenika Đorđa [Juru] Milišu (1873.), kojem je osigurao bolji životni prostor (Goldstein, str. 485).

Osim sâmih krvnika i zlotvora, puno veći broj Šibenčana je svojim pisanjem, govorom, birokratskom i nastavničkom djelatnošću raspirivao etničku i vjersku mržnju i huškao, paleći vatru nacionalizma. Jedan od njih bio je Vodičanin i svećenik Dionizije Juričev (1915.-1943.), ratni zločinac, organizator masovnih prekrštavanja bosanskih Srba i visoki dužnosnik Ravnateljstva za ponovu NDH, koje se bavilo etničkim čišćenjem i preraspodjelom očišćene imovine. “Ovo je zemlja Hrvatska i ovdje ne može živjeti nitko osim Hrvata,” govorio je Srbima u kotaru Sunja. Juričevu je čak i Stepinac prijetio izopćenjem. Ante Nikolić, župan u Kninu, već 13. lipnja 1941. u govoru je prijetio kako “Srbima, Ciganima i Židovima nema mjesta u NDH.”

Iza njih dolazi treći ešalon Šibenčana koji su svojim sinekurama držali ljestve ustaškom ili talijanskom/nacističkom režimu. Poput Ive Guberine, katoličkog svećenika, predavača u Vojnoj akademiji NDH i duhovnika u Poglavnikovom tjelesnom zdrugu, koji je pisao kako je ustaška borba protiv Jugoslavije i velikosrpstva “u potpunosti u skladu” s katoličkim moralom. U srpnju 1941., za vrijeme prvih masovnih pokolja nad Židovima i Srbima, propovijedao je kako će se “Hrvatska osloboditi svog otrova na svaki način, uključujući i mač.” 1943. pisao je kako je “miješanje rasa” i “namjerno slanje” vojnih oficira iz Srbije u vojarne u Hrvatsku ili učiteljica u srpske krajeve uništavalo hrvatsko i katoličko biće. “Mostarski biskup Petar Čule u ljeto 1943. obavijestio je Stepinca o Guberininom “prijetećem i krvavom govoru” u Mostaru, dodajući zabrinuto, “protivnici će reći, Crkva odobrava sve one pokolje.” Nakon toga mu je izrečena zabranja obavljanja svećeničke službe,” piše Ivo Goldstein u svojoj knjizi Jasenovac (str. 697). U treći ešalon se ubraja i Vinko Nikolić, “prosvjetitelj” ustaške mladeži, ustaški satnik, pisac huškačkih tekstova (doduše, ne izričito antisemitskih) kojima se stvaralo povoljno raspoloženje javnosti za transporte njihovih susjeda i poznanika u Auschwitz i domaće logore. Tu je i Milivoj Karamarko, još jedan šibenski gimnazijalac, član Poglavnikovog tjelesnog zdruga i istaknuti ustaški intelektualac i novinar. Također je služio režimu svojim tekstovima o rasnoj čistoći. Obojica su tijekom rata nosila vojnu odoru ustaške vojnice. Ako i nikad nisu ispalili nijedan metak, svojim aktivnim radom na podršci ustaškom režimu dok su nevini ljudi, muškarci, žene i djeca, vođeni na stratišta u vagonima i kamionima, nepovratno su se okaljali. Možda neki od njih nisu zaslužili smrtnu, već zatvorske kazne, no zaslužili smo sjetiti ih se kao opomenu da se holokaust nije dogodio drugdje. Nisu ga vršili, pripremali, tolerirali i odobravali stranci, već i ljudi iz naše sredine, obrazovani, školovani, krizmani.

Poluslužbeni list šibenske crkve kojeg je izdavao don Joso Felicinović bio je, razumljivo, žestoko antikomunistički, a povremeno bi se oštrica okrenula i prema Židovima – kao u ovom izdanju iz 1934., po popularnoj teoriji zavjere, pravim kolovođama Oktobarske revolucije u Rusiji i nalogodavcima nasilja i represije. Kako piše T. Jonjić, “u svojoj knjizi “Izgradimo našu Hrvatsku” (1940.) Felicinović je Židove proglasio odgovornima za mnoga svjetska zla, između ostaloga i za komunizam: «Židovi su nahuckali radništvo protiv kršćanstva, potakli na spolno uživanje. Oni vode bezbožni pokret» “

I dok su ostali uglavnom zaboravljeni i tek oplakivani od katoličke crkve i rodbine kao žrtve komunizma, Vinko Nikolić je prava mjera šibenskog sjećanja i suočavanja sa svojom prošlošću. Na Nikolićevoj rodnoj kući u Docu Grad Šibenik je 1998. postavio spomen-ploču, slaveći ga kao pisca i kulturnog djelatnika zbog njegovog emigrantskog staža. Inicijativa šibenskih HSP-ovih vijećnika Gorana Grguričina i Milorada Miškovića da se novosagrađena škola na Meterizama 2012. nazove njegovim imenom srećom nije prošla. No povodom stote obljetnice rođenja, Matica hrvatska, Gradska knjižnica i Društvo za očuvanje kulturne baštine organizirali su program u šibenskom kazalištu pod nazivom “Veliki šibenski sin Vinko Nikolić“, slaveći njegovo domoljublje i lamentirajući nad patnjama njegovog “egzila”, kojeg je “donio konac rata”. Na priredbi u kazalištu Nikoliću se tepalo kao “najšibenskijem pjesniku grada”, jer je očito svojim djelom nadvisio Arsenov doprinos i uglazbljenoj (Zaludu me svitovala mati, Dida moj, Sve ti sritno bilo, Marenda, Evo san ti dosa, Ni u moru mire, Kino sloboda, Parobrod rex, Sta mi mater skuva…) i klasičnoj lirici (“Rodoljubna”: Za pjesmu mi je potrebna/…/ jedna ogoljela ljetna postaja/ na pruzi Perković – Šibenik, /uvaljena u jaru, zlato i kamen/ koji se sklapa nad mojom glavom / kao dva vala), ali i onaj Krste Jurasa (Šibenska balada, Maslina je neobrana, Rodija se sin, Klapo moja, Noćas ćemo zemlji…), pomnožen plodnom suradnjom njih dvojice kao pjesnika, tekstopisaca, aranžera i skladatelja. Lokalni ogranak Družbe braće hrvatskog zmaja pod predsjedanjem HDZ-ovog Ivice Poljička iz Ministarstva kulture, uz dozvolu gradske uprave i Tvrđave kulture, 2016. je na tvrđavi sv. Mihovila podigao ploču koja obilježava najstariji spomen Šibenika upravo na tom mjestu 1066. – stihovima Vinka Nikolića o “lipom gradu Hrvata”, s njegovim potpisom.

August Dominus, CC BY-SA 4.0

Iste godine HDZ-ova europarlamentarka Ivana Maletić organizirala je “konferenciju” – zapravo izložbu – u jednoj od soba u kompleksu Europskog parlamenta. U prisustvu šibenske svite i nezaobilaznog Poljička, izdeklamirani su ponovno stihovi Vinka Nikolića kako bi se obilježilo 950. godišnjica prvog spomena grada. Logičan izbor – tko ne zna napamet barem pet-šest Nikolićevih pjesama? Krste Juras i Arsen Dedić prema njemu su patuljci lirike.

Sve to proteklo je bez ijedne jedine riječi o njegovom radu u ustaškom pokretu i položaju u propagandnom i vojnom aparatu NDH, huškanju protiv Srba i Roma u trenucima dok Jasenovac radi punom parom, kao i apsolutnom znanju koje je imao o masovnim i sustavnim ubojstvima od strane režima kojem je vjerno i lojalno služio bez imalo oklijevanja do sâmog kraja.

Nikolić u nježnoj dobi od 30-ak godina, u odori ustaškog natporučnika, drži vatren govor na grobu Ante Starčevića

Služio je ustaškom režimu i nakon kraja, u emigraciji u kojoj unatoč svom ugledu i kulturnom kapitalu te čitanosti među emigrantima nikad nije stekao gram hrabrosti za kajanje, ni osobno ni kolektivno. Nedavno je iz prašine izronila knjiga Nikolićevih pjesama objavljena 1949. u Argentini, s pjesmama posvećenima Poglavniku, poput infantilnih i plitkih “Susret s Njim” i “Deseti travnja” ili “Poglavniku” (Zdravo, Poglavniče! / Zdravo, svietli Kralju!/ Nek Te čuva Onaj, što Te za nas stvori!). Slavko Goldstein je u jednom poglavlju svoje dragocjene knjige “1941. – godina koja se vraća” detaljno i živo opisao Nikolićev put i trenutke kad se ukrstio s njegovim, (kao i nevjerojatnu priču o zatvorskom pismu njegovog oca ubijenog u holokaustu, koje je stiglo do njega preko Nikolićeve ostavštine, 60 godina poslije) ali, za nas još važnije, o tome koliko je Nikolić bio čovjek i koliko se iskupio za zločin u kojem je sudjelovao:

Ispisao je stotine stranica o zločinima koje su nad Hrvatima počinili Srbi, četnici, komunisti, Talijani, Englezi, Rusi, pa i Nijemci, ali ništa o tome što je to zapravo bio Jasenovac i što su to i kakvi su to bili »zločini počinjeni s naše strane«. Njegovo »osjetljivo pjesničko srdce« mnogo puta je reklo koliko suosjeća s nevinim žrtvama na svojoj strani, ali ne i s jednako nevinim žrtvama s one »druge strane«. Za njega je Jasenovac »velika hrvatska rana«, a zaboravlja reći da je barem tolika rana i Srbima, Židovima, Romima. Živio je u trajnoj podvojenosti između etičkih osjećaja i fetiša države koji neumoljivo guši etiku.”

Sve je umotao u celofan ljubavi prema domovini: Nikolić je, držeći 1962. govor na sprovodu zloglasnog Dide Kvaternika, šefa “sigurnosti” u NDH, izvršitelja pokolja i zapovjednika svih logora, odmjerio granice svog morala, ljudskosti i kršćanstva: “mnogo si griješio, ali si [Hrvatsku] kao i mi mnogo ljubio, pa ti se mnogo prašta“. Dakle, što su masovna ubojstva nevinih civila i djece ako je to učinjeno iz neke – sasvim patološke – “ljubavi” prema Hrvatskoj?

Ljubav se isplatila. Nikolić se 1991. vratio u Hrvatsku. Navršivši osamdesetu godinu života, bio je i ugodno situiran i cijenjen. Tuđmanova vlada nagradila ga je sinekurom predsjednika Matice iseljenika, a 1993. i imenovanjem na mjesto zastupnika u (danas ukinutom) Županijskom domu Sabora, u koji je predsjednik mogao imenovati do petero zaslužnih i cijenjenih osoba. 1996. odlikovan je i jednim od najviših državnih odličja. Ni tada, na kraju života, ostvaren, u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj, kao dio vladajuće i “domoljubne” strukture, nije imao njanci gram kajanja ni odgovornosti. Gdje mu je bila petlja i javna odgovornost odlaska u Jasenovac ili Jadovno? Javnog progovaranja, priznanja i kajanja za strahote koje je podupirao i režima kojeg je aktivno i strastveno služio? Što je, pobogu, mogao izgubiti? Osim spomen-ploče?

A svoju ploču u Šibeniku izgubila je čak i Ana Frank. Nakon više desetaka gradova, izložba s panelima o holokaustu 2017. stigla je i u šibensku srednju tehničku školu. Tek je jedan od panela, na kojem se govori o holokaustu u Hrvatskoj, ustaškim zločinima i 12-godišnjoj Zagrepčanki, Lei Deutsch (koja je umrla u stočnom vagonu, u transportu za Auschwitz), zasmetao faraonskom ravnatelju Josipu Belamariću (HDZ), budući da se “ne spominju partizanski zločini,” te je izložba u holu srednje škole promptno otkazana. Priča je dobila nacionalnu pozornost, ogolivši naše licemjerno sućutno klimanje glavom na priče o holokaustu i Auschwitzu. Holokaust je u redu dok god se ne spominje da smo ga i “mi” provodili, u ime bolesne “čistoće” Hrvatske, i iz “ljubavi” prema Hrvatskoj. Dalje s tim od mene, grizodušje je prijelazna bolest, parafrazirat ćemo Maratonce. To su tuđi zločini. Zato je ministru Medvedu lako otići u Auschwitz nakon financiranja Hrvatskog domobrana proračunskim novcem i odavanja vojnih počasti ustašama; zato se Nina Obuljen Koržinek dirljivo sjeća ubijenih europskih Židova, ne ulažući ni kune u naše suočavanje s prošlošću ili, nedajbože, obnovu spomenika stradalim civilima (jer ima puno Srba) i partizanima (također). Zato se državna tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova Zdravka Bušić, nekad članica Hrvatskog narodnog otpora-Luburićevaca (terorističke organizacije koju je Luburić, zapovjednik Jasenovca, osnovao) rado odaziva na konferenciju o antisemitizmu, a vlastito kajanje ili isprika joj ne padaju napamet. Zato Zagrebačka nadbiskupija obilježava Holokaust bez ijedne riječi o ulozi svojih svećenika i biskupa i katoličkog vjerskog odgoja u desetljećima koja su prethodila pokoljima. Zato Bandić kod Glavnog kolodvora podiže spomenik holokaustu u Europi, bez riječi o NDH i Hrvatskoj.

Belamarić, Poljičak, Maletić i sva svita koja je slavila Nikolića kao velikog šibenskog sina odbija razgovor. Razgovor i o nama, i o Nikolićevom ustaševanju i sukrivnji, i njegovim manje poznatim pjesmama, i njegovoj savjesti. Taj razgovor bi otvorio mnoga neugodna pitanja. A bez tih pitanja i razumijevanja da zlo ne čine drugi i drugdje, da ga ponekad čine i dobri ljudi, i da to moramo imati pred očima u najtežim trenucima, nećemo ništa naučiti.

Slavko Goldstein piše kako je netom prije nego što je u svibnju 1943. iz Zagreba u stočnim vagonima u Auschwitz otpremljeno 1,600 naših sugrađana i suljudi (među kojima i mala Lea Deutsch, o kojoj je snimljen i film, te podsjećanje na čiju je sudbinu diglo tlak ravnatelju Belamariću) – na stol jednog ustaše, u zapovjedničtvu za propagandu, stigla zapovijed iz Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost. »Potrebno ovih dana da se opet počne pisati o Židovima… U tu svrhu bit će uredništvima u početku drugog tjedna dostavljeno gradivo s točnim podatcima…« Topnička priprema olovnim slovima, svako teško tonu. Valjalo je javnost podsjetiti da su njihovi sugrađani opasnost koju valja ukloniti stočnim vagonima ravno u plinsku komoru. Talentirani ustaša, pisac i teoretičar književnosti, čovjek koji je primio naredbu na pisaći stol u svom zagrebačkom uredu, zvao se Vinko Nikolić.

“Zdravo, Poglavniče! / Zdravo, svietli Kralju!/ Nek Te čuva Onaj, što Te za nas stvori!” pisao je Vinko Nikolić u nježnoj dobi od 37 godina, 1949. u Buenos Airesu.

Autor: Alen Ćurin.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s