Imovinske kastice

Imovinske kartice postoje zbog dva razloga. Prvi je mogućnost usporedbe imovine svakog dužnosnika prije i poslije stupanja na dužnost. Kako tamo upravlja i sisa javne resurse (dijeli proračunska sredstva, imenuje, promiče, zapošljava i razrješuje, odlučuje i utječe na javnu nabavu), bitno je znati je li se okoristio položajem na kojem je trebao služiti javnom, a ne privatnom interesu. Kako ne bi došao u napast nekome učiniti uslugu ili otvoreno primiti mito, iz proračuna dobiva vlastitu plaću i naknade, kao i prijevoz, hranu itd. Istu logiku slijedi i pravo na plaću neko vrijeme nakon mandata, zbog kojeg prosječnim Hrvatima pada mrak na oči. No time se pruža alternativa pogodovanju nekome tijekom mandata, tko bi nakon toga elegantno vratio uslugu u privatnom sektoru (ili boljim mjestom u instituciji kojoj je pogodovao, bolnici, sveučilištu, županiji itd.). To je loše načelo tzv. revolving doora (okretnih vrata), u nas najizraženije u famoznom primjeru Ivice Mudrinića. Kao HDZ-ov pomoćnik ministra infrastrukture i potom direktor Hrvatskog telekoma krajem 90-ih, njegova stranka privatizirala je HT dobroćudno kupcu ostavivši i svu infrastrukturu (kabele, vodove, odašiljače) “u dotu.” Kupac, Deutsche Telekom, nakon njegovog mandata ga je zaposlio kao faraonskog predsjednika uprave na narednih 15 godina. Zar bi Milanovićev ministar financija, Boris Lalovac, mogao računati na posao u bankarskom sektoru nakon što ih je nagazio Zakonom o “švicarcima”? Zato je bitno da barem još godinu dana ima sigurnost zajamčene plaće.

Drugi razlog je deklaracija interesa u užem smislu. Popisivanjem vlastite imovine i one svoje obitelji, dužnosnik transparentno podastire svoje interese koji bi se mogli kositi s javnima. Ako ima dionice Luke Ploče, je li moralno da utječe na proračunsku injekciju tamošnjoj infrastrukturi? Ako ima kuću u Žaboriću i baš tamo se uređuje riva i gradi kanalizacija, radi li to sebi za gušt, stavljajući svoj interes ispred drugih prioriteta i građana? Proglašava li netko građevinsku zonu jer mu je tamo zemljište? Očekuje li se protuusluga za Bernardićev poklonjeni MBA ili nečiji povoljni kredit? U Britaniji 18. stoljeća argumentiralo se da čovjek koji ima kredit ne može biti zastupnik, pa čak ni glasač, jer je vjerovniku u džepu. Ako je predsjednici supruga zaposlila tvrtka čiji vlasnici žele protuusluge, javnost to mora znati. Zato je bila bitna Kujundžićeva pozajmica koju mu je dao “stari prijatelj iz studentskih dana”, vlasnik ljekarne koja posluje s državom. Javnost ima pravo znati kako bi pazila na sukob interesa i korupciju. Osnovni je preduvjet transparentnost, iskazivanje i podastiranje svih mogućih veza i osobnih interesa. To su moralni i politički problemi koje je teško jasno odrediti. Primjerice, ako saborski zastupnik ili ministar naklono gleda na grad ili regiju iz koje dolazi, školu u koju je išao, ili birače koje predstavlja, te tamo usmjerava proračunska sredstva i pozornost javnih resursa, je li to sukob interesa? Milanović je zato, za neke razočaravajuće, još 2012. zamišljeno rekao da je to pitanje za filozofiju prava. Te dvojbe rješavat će moralno i politički birači, stranački članovi i koalicijski partneri svojim stavovima, podrškom i vjerodostojnošću. A zakonski, najteži slučajevi potpadaju pod zloporabu položaja i ovlasti.

To su, jasno, originalna dva razloga. No budući da se u nas porezna uprava ne bavi nesrazmjerom prihoda i imovine, imovinske kartice dužnosnika u prvom redu služe kako bi se iskazao jaz koji otvara sumnju u popunjavanje crnim fondovima. Nečija uspješnost i bogatstvo nipošto nisu problem, osim politički, primjerice, ako stranka propovijeda skromnost, proleterstvo ili kršćansko isposništvo. No hrvatska javnost, nažalost, preko medija i nakon slučajnih novinarskih otkrića otkriva sumnjivo podrijetlo imovine najviših dužnosnika. Odakle nekome tko radi desetak godina u županiji hrpa novca za gradnju i opremanje pustih nekretnina, skupocjene satove, aute, cigare?

Kujundžićevo skretanje pozornosti na trenutnu vrijednost nekretnina je plitak manevar. Nije bitno koliko ona sad vrijedi – možda je u blizini otkriveno klizište ili arheološko nalazište, ili je tržište eksplodiralo, pa je vrijednost drastično promijenjena. Bitno je koliko je vrijedila u trenutku kad ju je kupio. Možda mu je niskom cijenom netko učinio uslugu koju će mu vratiti kao ravnatelj bolnice ili ministar; možda je izvlačenjem imovine od vlastite tvrtke u bankrotu počinio gospodarski kriminal. I otkud mu novac za stjecanje nekretnine? Slično tome, Krstičević priča kako je pri kupnji platio porez na “punu” vrijednost kuće u Žaboriću, i “nije oštetio državu.” Ali bitno je da je onda svjesno umanjio vrijednost kuće u imovinskoj kartici, možda da bi prikrio nesrazmjer prihoda i imovine. I na koju je kvadraturu plaćao komunalnu naknadu Gradu Šibeniku zadnjih 15 godina?

Priče s Kuščevićevim, Šuičinim, Marićevim, Kujundžićevim nekretninama i mercedesu Gabrijele Žalac razotkrivaju šest problema.

  • Prvi je besmisao trenutnog djelokruga Povjerenstva za sukob interesa. Ono tek prima na znanje potpisane imovinske kartice dužnosnika. Nijedan nesklad, manjak kvadrature, imovine i štednje nije otkrilo Povjerenstvo svojom provjerom činjenica, već slučajno, nekoliko istraživačkih novinara.
  • Drugi je nerad i potkapacitiranost Porezne uprave: ona još nikoga nije pozvala na red niti se želi služiti mehanizmima za provjeru podrijetla imovine. N1 je saznala da je Porezna uprava u tri godine napravila svega 110 nadzora nesklada imovine i prihoda. Ako je imovina stečena mitom, radom na crno (a procjenjuje se da se u sivoj ekonomiji obrne još 35% našeg BDP-a) ili kriminalom, porezna uprava je prva koja to treba otkriti i proslijediti DORH-u.
  • Treći je nesređenost katastra i zemljišnih knjiga unatoč golemom poslu na digitalizaciji i raščišćavanju. Dobar dio nekretnina nema OIB vlasnika ni točnu kvadraturu.
  • Četvrti je počivanje hrvatske porezne politike na oporezivanju rada, a ne imovine, što se odražava na tome da golema i vrijedna imovina bogatijih građana – u pravilu nekretninska – ne ulazi u poreznu osnovicu niti je njena vrijednost ujednačeno procijenjena (jer nema poreza na nekretnine).
  • Peto je odsustvo bilo kakvih kriterija u sâmim političkim strankama: zar nikome nije bilo sumnjivo odakle nekome pusta imovina naspram razmjerno skromnih primanja? Koliko oni uopće poznaju ljude koje postavljaju na najviše dužnosti i po kojem ključu ih biraju i vjeruju im? Pranjem ruku i prebacivanjem loptice na famozne “sigurnosne provjere” – koje služe tek da bi ustvrdile predstavlja li baratanje nekog dužnosnika klasificiranim doumentima iz vanjske i sigurnosne politike sigurnosnu ugrozu – pokazuje se bijeda unutarnjeg kadroviranja. Zar bi SOA trebala reći mandataru da je njegov/a odabranik/ca korumpiran? Mandatar je dobio povjerenje sabora da će izabrati barem ministre koji se drže zakona. Uostalom, to bi trebala godinama ranije utvrditi Porezna ili DORH.
  • Šesto, oporba hrče dubokim snom. Sve deklarirano u imovinskoj kartici trebali su pronjuškati i problematizirati upravo oni umjesto novinara. Mogli su prijaviti sukobe interesa Povjerenstvu, nabijati ih na nos u Saboru i poentirati pred javnošću.
  • Usto, nekolicina profesora prava smatra kako Zakonom o Vladi premijer uopće nema pravnu osnovu ni mogućnost razriješiti ministra ako nije sâm dao ostavku. Saborska većina mandataru daje povjerenje za sastavljanje vlade i glasa o povjerenju cijeloj vladi. Po ustavu, vlada je odgovorna saboru, ne premijeru; vladin rad nadzire sabor. “Ako se premijeru iz bilo kojeg razloga ne sviđaju neki članovi Vlade, onda ih može pokušati politički prisiliti na podnošenje ostavke … ili preko parlamentarne većine inicirati glasovanje o povjerenju [njima] … Pored toga, samostalno može tražiti jedino glasovanje o povjerenju cijeloj Vladi … Ovlast da samostalno razriješi ministre jednostavno ne postoji u pravnom sustavu Republike Hrvatske“, piše prof. Vedran Đulabić.

Rješenja su poprilično jednostavna. Imovinske kartice su samo dopuna porezne kartice. Povjerenstvo za sukob interesa treba imati ovlasti u suradnji s Poreznom upravom strogo provjeriti imovinu. Ako sudovi i porezna mogu preko OIB-a provjeriti svu imovinu u katastru ili štednim računima, moraju razmijeniti podatke s Povjerenstvom i usporediti s imovinskom karticom. Kao i s, primjerice, Hrvatskim registrom kreditnih obveza, SKDD-om itd. Povjerenstvu valja dati mandat sankcioniranja visokim kaznama za one koji su ispustili ili zatajili imovinu iz porezne kartice. Možda bi mogli razmisliti o pravu prvokupa nekretnina iz imovinskih kartica za ministarstvo financija po deklariranoj vrijednosti. To bi dalo poticaj svima da realno prikažu vrijednost imovine umjesto da ju lažno prikazuju malom. Katastar valja upisati OIB svih vlasnika i posjednika, a preuzeti u vlasništvo države ono što u zadanom roku nije upisano. Porezna uprava treba sustavno pročešljavati nesrazmjere imovine i prihoda. Konačno, ono što bi ubilo četiri muhe jednim udarcem (uredilo tržište najma, prikazalo vrijednost imovine sviju, zakočilo divljanje apartmanizacije i turistifikacije obale, oslobodilo prostor za smanjenje davanja iz plaća) je porez na nekretnine. A tu opciju trenutno ne zagovara nitko na našoj političkoj sceni.

Izostanak odvajanja žita od kukolja baca sjenu sumnje na svačiju imovinu, što dalje podriva društveno povjerenje. No za to su krivi vlastodršci koji ne uvode reda. Puhovski je u pravu: moralna histerija ne smije zasjeniti političke procese, tojest, što se događa u zdravstvu, obrani, školstvu, pravosuđu. Kamo idemo i kuda nas vode? Zato valja postaviti dublja pitanja. Porez na nekretnine je jedno od njih. Drugo su mjerila ostvarenog u mandatu. Koji je uopće cilj HEP-a (jeftina struja, maksimiranje dobiti, obnovljiva energija?), ministarstva zdravstva, APN-a? Politika raspodjele stanova ispod tržišne cijene i poticaja za tzv. “rješenje stambenog pitanja” očigledno ne funkcionira. Rascjepkanost općina, županija i mreže njihovih feuda, koncesija i tvrtki i ustanova, što sve omogućuje manipulacije i nepreglednost, pitanje je upravnog i teritorijalnog ustroja zemlje. Od Kuščevićevih Nerežišća u kojima je radio što je i kako je htio sve dok nije ušao u vladu, županijskih koncesija o kojima se malo piše, do bizarnog polusvijeta koji drma područjem Požege i Pleternice, Virovitice kao vrha sante leda koju je zagrebao veličina Hedl, lokalna i županijska razina prepuna je kriminala i svinjarija o kojima nema tko pisati. Njihov ostanak ispod radara nacionalno relevantnih medija je stvar financiranja i zaštite neovisnih i javnih lokalnih medija (gđo. Obuljen Koržinek, jeste li doma?), kao i centraliziranja gospodarstva i institucija u Zagrebu. Letjevši preblizu svjetlu reflektora ispod Sljemena, kao Ikar preblizu suncu, i opekavši krila, svi gore navedeni imat će meko prizemljenje u hladovinu i sjenu županija, agencija, gospodarskih komora, bolnica i nadzornih odbora. Sjetimo se da je nakon afere Žalac isplivalo da “supruge” lokalnih dužnosnika redovno dobivaju mercedese na korištenje kad autokuće dobije natječaj za javnu nabavu ionako golemog broja službenih automobila na raspolaganju našoj političkoj kasti 24/7.

A dublja pitanja bi poremetila sakrosanktnu stabilnost trenutnog nereda. Plenkoviću bi netko trebao prišapnuti da je najstabilnije mjesto u Hrvatskoj – groblje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s