Parezija živca

Izjave Zorana Milanovića oduvijek su bile teme za omanju studiju (uglavnom diplomski rad) ili esej. Hrpa ih je svrstavana u antologije gafova i pripisivana samodopadnosti i lijenosti. Neke su izazivale, u kontrastu s karijerom bivšeg diplomata sa Zrinjevca, i diplomatske bure u čaši Neretve. No iako je političaru u opisu posla jasno i izravno objasniti svoj stav – kako bi birači znali slaže li se s njihovim i podržavaju li ga – to je tek naizgled teret koji satire njegova leđa kao mlinski kamen. Valja noktom zagrebati novinske naslovnice.

Ako je kompliciran i vijugav, gotovo intelektualno snobast, predsjednikov jezik je vrlo didaktičan. U Milanovićevom jeziku ima podosta elitističkog, Starčevićevog. Na kritike svog tad mladog i nepoznatog pristaše Stjepana Radića da piše i govori previše zakučasto za široke mase, s mnoštvom referenci i metafora, sredinom 1890-ih Stari je Stipi odbrusio da njemu nije zadaća poučavati narod: “neka ga uči bog ili vrag, ja neću”. Nagli porast internetskih pretraživanja izraza i referenci koje Milanović gurne u naslovnice ipak ukazuje na barem nehotično poučavanje, barem kao nuspojavu: – od epigona, sovjetskog konstruktivizma i Rodčenka, citiranja Buharina ili Štulića, spominjanja uvelike zaboravljenog Koče Popovića ili Thelme i Louise itd. Razbacivanje podatcima i referencama (više od Boba Dylana u Murder Most Foul) – kojima malo tko barata – zasigurno je i dio pumpanja ega. Milanović je zapasao širok raspon od hvaljenja riječkim Parafima kao avangardom punka sve do prisjećanja na boravak Dositeja Obradovića krajem 18. stoljeća u i danas opskurnom Plavnom.

nužna urednička oprema Milanovićevih izjava

Javni govor je za njega jedini alat na raspolaganju, što znači da ga ipak ne koristi samo za sebe i svoju savjest. Odgovarajući na ispražnjenu sintagmu o “slanju poruka” Milanović se svojim omiljenim aforizmom Ranka Marinkovića po kojem su “poruke za poručnike, bez uvrede poručnicima” poprilično približio Starčevićevom, jupiterskom shvaćanju komunikacije. Tko želi ili može shvatiti, shvatit će. Tko ne može shvatiti, može pročitati Milanovićevo pojašnjenje na Facebooku sutradan, pod uvjetom da je premalo ljudi po njegovom vlastitom poimanju shvatilo njegove riječi. Tko ne želi shvatiti, široko mu polje. Plešući po rubu nihilističkog (ili emancipacijskog?) poimanja po kojem ionako nikome ne može ništa poručiti niti utjecati na slobodnu volju i shvaćanje pojedinaca, Milanović se, čini se, ipak kladi na postojanje tihe većine koja razumije njegove namjere ili ga podržava zbog unutarnjeg kompasa.

U zamišljenom taboru podrške je nesumnjivo više ovih potonjih, unatoč Milanovićevoj karakterizaciji vlastitih birača i poklonika kao “nježnih biljki”. No sumnjičavi i nepovjerljivi – kakvi bi, naspram vlasti, građani i mediji barem do neke granice nužne za funkcioniranje društva trebali biti – teško imaju vremena za odgonetanje predsjednikovih izjava ili volje za poklanjanje bjanko-čeka pravobranitelju ustava. Zbog toga se Milanoviću mnoge izjave obijaju o glavu. Primjerice, kritizirajući saborske zastupnice Orešković i Puljak koje su jeftinom doskočicom – zvanjem medija pred famozni klub kako bi pozirale s tablom “Ured Predsjednika Republike” – osudile njegovu prisutnost u nelegalnoj točioni među čijim posjetiteljima je bilo i korumpiranih dužnosnika i gospodarstvenika. Milanović ih je nazvao “samodopadnim narikačama”, ciljajući na licemjerje i pozerstvo. Narikača je, jasno, zvanje: izvođačica profesionalne i glumljene žalopojke na sprovodu pokojnika (koji često nije bio blizak sâmoj narikači), performans plaćen ili nagrađen, u našoj donedavnoj agrarnoj stvarnosti, uglavnom hranom ili pićem. Unutar prvog sata uslijedile su optužbe za mizoginiju; na društvenim mrežama tumačilo se da je Milanović [sve] žene nazvao narikačama itd. Milanović je stao braniti svoj izbor izraza, navodeći da u svojoj tradiciji jednostavno imamo izraz za ženu koja glumi duboke emocije (poput pravedničkog gnjeva Orešković i Puljak), pa i povlačeći usporedbu s muškim guslarima – što je također nerijetko korišten izraz za patetični, tobože duboko emocionalni govor, obično o krvi i ratu, “što loše završi.” (letimičnim pogledom u arhiv Slobodne Dalmacije nalazi se više desetaka referenci na “guslare novokomponirane politike”, “guslare gluposti“, “guslare [kao dosadnjakoviće, diletante, parolaše]” itd. I Stjepan Radić je u skupštini patetičare nazivao “guslarima koji gude”). U kontru negodovanja na navodno mizoginu naljepnicu narikače Milanović se sjetio uglavnom pejorativnog termina babe, preotetog i reinterpretiranog u imenu feminističke udruge B.a.B.e. [budi aktivna, budi emancipirana]. Kako su narikače mizogina uvreda, a babe ispisane na feminističkoj zastavi? “Babe je ružan termin, mijenjajte ime”, ironično je pokušao poentirati Milanović. Ali to je shvatio promil slušateljstva. Novinari i urednici su kao vjerojatnijim smatrali ne samo da je Milanović ženomrzac, već i da kao zadnjih 15 godina saborski zastupnik, predsjednik SDP-a, premijer, vođa oporbe, nema pojma što znači kratica B.a.B.e. i kako je izabrano ime te vrijedne udruge. Slično tome prošla je njegova izjava da su ministri (a prešutno i on sâm) dovedeni u situaciju da u Kovačevićev klub dolaze tijekom istrage protiv njega kao zadnji magarci. U zemlji slabog čitanja s razumijevanjem protumačeno je da su ministri – kasnili, dolazili na kraj tuluma, za razliku od Milanovića.

Njegovo “jedino oruđe, ne oružje, je riječ”, i kad mu karakter satire leđa kao mlinski kamen, govorio je u kampanji. Odričući življenju (ili disanju, kako Milanović voli reći) politike tek svođenje na odašiljanje smišljenih poruka i insceniranja gesti, time je i okvir prilagodio sebi. Već i na ekranu je vidljivo da mu je kruti protokol, pompa i dvorski ceremonijal nešto neprirodno, ograničavajuće, nešto što instinktivno ne želi slijediti samo “zato što je to tradicija” ili mu je netko to ostavio u naslijeđe.

Nešto i o ‘mističnom otajstvu’ tzv. protokola. Protokol je prije svega inertni niz ponavljanja određenih radnji. Radnji koje mogu imati dublje simbolično značenje ili pak predstavljati puku klajnburgersku rutinu. Radnji dobrih, manje dobrih, a ponekad i priglupih. Protokol nije prirodni zakon, npr. zakon aerodinamike, koji moraš striktno slijediti ili, u protivnom, doslovno propadaš. Protokol ne kreiraju ‘stručnjaci’ i ‘piarovci’. Protokol stvaraju institucije. Izabran sam voljom građana na čelo u najvećoj mjeri (ali ne isključivo) protokolarne institucije predsjednika Republike. Ne pada mi na um epigonski i automatizmom ponavljati sve ono što je prije mene netko jednom napravio ili nije napravio.

Iz tog odbacivanja ceremonijala, uz zasiguran doprinos neopterećenosti izbornim rezultatom ili anketama popularnosti, proizlazi i izravnost i oštrina govora koji se ocjenjuje kao vrlo iskren. Parezija je gotovo neizbježno obilježje Milanovićevog govora. Nasuprot malograđanskom i pristojnom shvaćanju po kojem je uloga predsjednika ili dužnosnika svakome udijeliti kompliment ili osmijeh, Milanović ima nepogrešivu potrebu svakom reći neugodnu istinu. (Nehajev je za Krležu napisao da “je godinama pjevao i pisao u uskličnicima; fanatičar istine, on je kidao masku sa gotovo sadističkom nasladom, koja je imala nešto od onoga što Rusi zovu sladostrašćem samorazora.”) Osim pozornosti i svjetala pozornice, u kojoj svačija taština uživa, efekt je po Milanovića često prvoloptaški negativan. No ako u prvi plan i dolazi njegova jupiterska egocentričnost, “reći istinu i pravdu nije narcisoidni čin”, piše talijanski pisac Roberto Saviano u svojoj upravo objavljenoj knjizi – Gridalo – u kojoj se bavi lomom s lažnom pristojnošću i prividnim mirom usred društvenih rascjepa. Koliko je stvari mogao prešutjeti ili slatkorječivo prelakirati? Nije pao samo jedan komentar kako nam je lakše bilo s Grabar-Kitarović na Pantovčaku. Kolikim je genezama velevažnih tipova koji su slučajno postali naša elita te sad provode pravno i institucionalno nasilje svjedočio te ih mora spustiti s par verbalnih pljuski? U društvu u kojem je oporba papirnati protivnik, duševne boli nježnih i osjetljivih Milijana okivaju novinarima pera, Prime Time je sablazan, HRT ministarstvo straha i tamjana, veliki mediji ukroćeni, dok je malima MinKult zavrnuo špinu, čini se kao upravo nužno zlo. Uostalom, i sâm Fric je jednom zavapio:

“Trebalo bi metodski ispitati čitavu seriju tipova, karakterističnih, ne samo nastranih, nego baš manijaka, kliničkih slučajeva, kakvi predstavljaju “elitu” u okviru raznih ljudskih prevara po crkvama, u politici, u karijerama, u hijerarhiji uopće, naročito u štampi, trebalo bi o ovoj mnogopoštovanoj gospodi mravima posjedovati čitavu malu kartoteku sa pouzdanim podacima kako se ponašaju i vladaju, odakle su stigli (ispod slamnatog krova, iz cilindraške sramote ili iz socijalne bijede), kakve su tjelesne građe, kakve su im najintimnije tajne, slabosti i porodi, pa kad bi čovjek svladao svu ovu moralnu i materijalnu smjesu, kad bi mu ovi fabrički produkti od lutaka postali jasni i prozirni i plastični, i to ne samo po svojim bijednim ulogama, nego i po najskrivenijim mislima, onda bi se takvo distancirano, mirno, udaljeno i takozvano “objektivirano” razmatranje, uzvišeno iznad svih ljudskih napasti, pretovorilo doista u uvjerljivo svjedočanstvo.”

Kako je u Novom listu primijetio eurozastupnik Predrag Matić, “Milanović nije poput Stipe Šuvara koji tvrdi da će reći popu-pop, a bobu-bob, pa onda odustane.” I u banalnim i u osjetljivim stvarima ima nepogrešivu potrebu mjeriti granice uvredljivog. Kao premijer, na izložbi vina u Jastrebarskom, htio je reći da nemaju baš sjajnu vinogradarsku tradiciju i da je time nedavan napredak u kvaliteti još impresivniji – ali podsjećanjem da su jaskanska vina bila popularna kao odlazak u JNA [služenje vojnog roka]; u raspravama oko važnosti Knina kao centra separatizma u ratu više puta je rekao da je Knin bio do rata tek tvornica šarafa, željeznička stanica, prašnjava kasaba, “za koju je Sinj bio Venecija”, a nikakav Berlin ili Moskva, potentno političko-ekonomsko središte i vojno ili populacijsko težište; na Danu Istarske županije – kojim se obilježava donošenje Odluke o priključenju Hrvatskoj ratne 1943. – govorio je o progonu/odlasku istarskih Talijana; pri obilježavanju pokolja u Gatima u Zabiokovlju 1942. podsjetio je da partizani nisu bili svemoćni, brojčano toliko jaki i sveprisutni kao što se ponekad može činiti, da bi nakon nekoliko dana rekao da je većina ljudi – u tad 80% agrarnoj i 45% nepismenoj zemlji – bila pasivno, domobranski nastrojena, umjesto aktivnog političkog ili ideološkog svrstavanja u Drugom svjetskom ratu. U jeku predsjedničke kampanje na Grabarin komentar o hrvatstvu nogometnih klubova na Peristilu je mrtvo hladno rekao da je Hajduk, od Grabar legitimiran kao oduvijek hrvatski, bio Titov klub, igrajući s petokrakom na prsima. Svojim premijerskim izjavama da je Hrvatska, zapravo, imala građanski rat 1991-5, ili da su mobilizirani hrvatski vojnici bili siromašniji i slabije obrazovani od prosjeka (što je istinito čak i u mirnodopskom, uređenom i stabilnom SAD-u tijekom novačenja za Vijetnamski rat, budući da su redovni studenti u oba slučaja mogli poslati ispričnicu, a bogati se otkupiti na mali milijun načina), dizao je tlak velevažnim čuvarima društvene laži i sitnih obzira. Kao predsjednik u rujnu 2020. na tradicionalnoj jematvi sa stranim veleposlanicima, pokraj američkog Roberta Kolhorsta otvoreno je govorio o svom viđenju SAD-a, kako prenosi N1: “američka ponuda [borbenih aviona RH] trebala bi biti prioritet, no

‘to pod pretpostavkom da u Americi ostanu vjerni osnovnim vrijednostima te države’ koja ipak nije savršena jer je ‘nastala na radu, kuluku i crnčenju tamnoputih ljudi’ i na ‘rasističkim i segregacionističkim’ spomenicima podignutim krajem 19. stoljeća ‘da Afroamerikance posjete da su roblje…To su bolesne stvari u Americi i tvrdim da je takva Amerika deset puta lošije mjesto za život od Europe’, smatra Milanović i dodaje kako je SAD ‘zemlja za bogate’, a oni koji to nisu žive od ‘prvog do prvog’. (…) Američki državni tajnik [ministar vanjskih poslova Pompeo] nema vremena doći u Zagreb. Mene tamo [na sastanak Pompea i Plenkovića u Dubrovniku, op.] nitko nije zvao i iskreno bolje da me nije.” Dometnuo je da SAD pokazuje interes za Hrvatsku “dva dana prije izbora”. “Netko će reći pazi što pričaš kao hrvatski predsjednik, zamjerit će nam. Ali jedino tako ide.”

Balansiranje između sprdnje i uvrede je vrlo sklizak teren na kojem Milanović također želi pokazati intelektualni i verbalni arsenal. Sâm je čak i povlačio granicu: guslar, narikače, jazavci, goropadni zec su za Milanovića “zezanje”, dok pribjegavanje izrazima poput šmrkavca (Plenković Milanoviću) ili smeće (predsjednik Sabora Jandroković zastupniku Grmoji) je za njega korištenje “epiteta koji su nemaštoviti, poluuličarski, razmaženi. ‘Šmrkavac’ je… to je kad ne znaš jezik pa se ne mreš ničeg drugog sjetiti. Tako su nas u školi zvali učitelji – koji su bili manje pametni.” Milanović se oko te granice prihvatljivog nadmudruje s kritičarima, težeći pokazati jezičnu spretnost, pogotovo u usporedbi s Plenkovićem, koji “je puno vremena proveo na kroasanima u Parizu i Briselu pa mu i dosjetke teže idu.”

Nerijetke trenutne usporedbe s Tuđmanovom retorikom kojima su pribjegli komentatori u rasponu od Klauškog do Milekića zapravo stoje samo u dva aspekta. Prvi je strastvena alergija na provincijsko, činovničko, drugorazredno. On ne razgovara s “Beamterima [činovnicima, namještenicima] u berlinskom Aussenministeriumu [min. vanjskih poslova]” , već s donositeljima odluka; on bi presjekao i dao zdravstvu veće plaće (ako smo imali 5 godina zdravog HDZ-ovog rasta) bez odugovlačenja, on bi donosio odluke “ne čekajući da bh. Hrvati izumru.” Otrésao se Milanović i na Špičkovinu i na Prnjavor, i na čaršiju i palanku. Posebno je bio alergičan na uvriježene prazne izraze koje se zabrinuto i velevažno ispušta s usana. “Što uopće znači nedopustivo, je li to bullying,” pitao je publiku retorički o omiljenoj zvučnoj kulisi Plenkovićevih skupljenih obrva i uzdignutog pogleda. Izrazi neprihvatljivo ili neprimjereno ili relativizacija ga podsjećaju na “drugarsku kritiku” i, još gore, na “zaključke partijskog komiteta u Gradačcu” ispražnjene od sadržaja i stava (što je marni ministar pravosuđa i uprave Malenica sutradan vidio kao snishodljivost – prema Gračacu). Razne strategije su za njega “velebni seminarski radovi” koje će rado kritizirati do detalja na 52 stranice. Omalovažavao je ono što bi Austrijanci nazvali Vereinsmacherei ili Vereinstreiberei, tj. ugodnost i zadovoljstvo sâmim birokratskim postupcima, sjednicama, povjerenstvima i dnevnim redovima. “Formirat će neka paratijela (…) osnovati komisiju (…), možda pocicati pinku od [Europske] Komisije, to je modus operandi tih ljudi, znam ih, tako oni “rješavaju” probleme (…) Formirati radnu skupinu. (…) Paničan strah od akcije,” predviđao je Milanović što će Plenkovićeva Vlada napraviti po pitanju borbe protiv ekstremizma. To se, naravno, ubrzo obistinilo: paratijelo Koordinacije za domovinsku sigurnost zaključkom Vlade je zaduženo napraviti analizu i prijedloge djelovanja, nakon čega je sve utišalo kao da terorističkog napada na Banske dvore nikad nije ni bilo.

Drugi je retorička privrženost Hrvatskoj (“sve je relativno, samo je Hrvatska apsolutna”) kao i njenom položaju izvan Balkana. Kao premijer “pomaknuo je Hrvatsku malo dalje od Balkana, ona sad proklizava i sad malo na taj teren, ali mu ne pripada.” Njemu su i Mađarska i Poljska (“osim Tuska”) i EPP (osim Merkel) loše društvo u koje Hrvatska ne pripada. Orbánu i Tajaniju valja “treba reći da se gone iz Hrvatske”, ministar može biti i neznalica i arivist, ali nesumnjivo je tuđmanskije i Hrvatskoj jasnije kad je “mađarski potrčko.” Hrvatska je za njega ipak Europa, i bez toga ništa nema smisla. No naše susjedstvo i korijeni su za Milanovića ipak dio našeg kulturnog kruga i naslijeđa, za razliku od Tuđmanove čistunske isključivosti.

Nasuprot dojmu da je Milanović podozriv i donjogradski snobast prema BiH i cijelom post-otomanskom prostoru (barem onom deotomaniziranom do 1718.), Milanovićevi orijentalizmi su vrlo rijedak primjer oslanjanja na turcizme i arabizme u hrvatskom političkom jeziku. Ostavljanje u amanet, odlazak na teferič, nečija uloga kao dželata demokracije, odlazak na megdan, pozivanje na čojstvo i zazivanje kismeta, kritiziranje ljudi kao mufljuza, odbijanje zuluma nad bh. Hrvatima, rejting-efendije, čaršija, raja, kasaba: tko je drugi dao više prava javnosti turcizmima u našem eteru? Više od ljubavi prema turcizmima, vjerojatnije se radi o pokazivanju širine vokabulara i veličine ega, ali, barem djelomično, i o pokušaju spuštanja s jupiterovskih visina u tvrdo prizemljenje kamenjara, možda i svojevrsan hommage sinjsko-livanjskim korijenima. Time se i gradi predodžba čovjeka bliskog i post-otomanskom prostoru, političara koji nije svodljiv na prostor od Trnja do Pantovčaka. Ali i u tome diskurzivnom kvazipopulizmu zahtijeva znanje od slušatelja. Možda bi ponekad bilo zahvalnije podsjetiti se da je klađenje na znanje u hrvatskom društvu oklada s vrlo mršavim izgledima.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s